Duhovnost

ZAMKE U DUHOVNOM ŽIVOTU

Oholost u služenju odvraća nas od istinske biti našeg kršćanskog poziva „Iz osobnog iskustva mogu reći da upravo oni koji su daleko od Crkve često imaju više ljubavi i ispravnije motive prema bližnjima, a Bog gleda naše srce i nutrinu koja otkriva tko smo zaista. Zato su te Isusove riječi aktualne i danas, premda ih, usudim se reći, ne shvaćamo dovoljno ozbiljno…“

Oholost u služenju odvraća nas od istinske biti našeg kršćanskog poziva

Poznato je da je sveti Pavao jedan od najvećih evangelizatora. Želio je širiti Božju riječ kako bi što više ljudi upoznalo Boga i spasilo se. Bog je svakome od nas, koji se smatramo kršćanima, uputio taj poziv – da širimo i naviještamo njegovu Riječ i radost vječnoga života koji nam je darovan. Naravno da nećemo svi to raditi na isti način; neće svi postati misionari, svećenici ili časne sestre. Pozvani smo svjedočiti prvenstveno životom, a kada je to moguće i riječima.


Isus je bio ozbiljan kada je ovo rekao

Koliko god je naš kršćanski poziv lijep i uzvišen, toliko je lako upasti u zamku oholosti i distancirati se od onih koji nisu ‘dovoljno’ sveti, odnosno koji su (još uvijek) daleko od Boga. Nedavno sam pročitala da za članstvo u jednoj vjerskoj grupi na Facebooku treba izričita potvrda i jamstvo osobe koja pozna onu koja se želi priključiti, da je osoba „na putu svetosti“. Isus je bio ozbiljan kada je rekao: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“ (Mt 21, 31). Nije mi cilj nikoga osuđivati, posebice stoga što vjerujem da to radimo (većinom) nesvjesno. No, onaj tko želi dopustiti Gospodinu da mu mijenja srce preispitivat će svoje motive i moliti Gospodina da mu u srce stavi ispravne motive kako bi njegova služba bila plodonosna. Iz osobnog iskustva mogu reći da upravo oni koji su daleko od Crkve često imaju više ljubavi i ispravnije motive prema bližnjima, a Bog gleda naše srce i nutrinu koja otkriva tko smo zaista. Zato su te Isusove riječi aktualne i danas, premda ih, usudim se reći, ne shvaćamo dovoljno ozbiljno.

Sveti je Pavao znao da Božja riječ treba doći do onih prema kojima društvo nije bilo blagonaklono, do onih koji nisu bili ‘dovoljno’ sveti; tj. do onih koji nisu susreli živoga Boga i nalaze se daleko od Njega. Pa ipak, on se je usudio učiniti taj korak. Tako piše:

„Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom – premda ja nisam pod Zakonom – da one pod Zakonom steknem; onima bez Zakona, kao da sam bez zakona – premda nisam bez Božjega zakona, nego u Kristovu zakonu – da steknem one bez Zakona; bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.“ (1 Kor 9, 20-24).

Nije ih osudio, odbacio ili se smatrao svetijim od njih. Ponizio se da bi što više svoje braće priveo Bogu. I dao nam primjer. Duhovna je oholost jako opasna. Moramo si neprestano posvješćivati da nam je sve darovano i da trebamo Bogu u poniznosti zahvaljivati na tome. Pater Augustyn Pelanowski u svojoj knjizi „Ono najvažnije“ napisao je jednu znakovitu rečenicu: „Ono čime se pohvališ, smatraj izgubljenim.“ Mudrome dosta.

„Sve što nije istinito ne izdrži test vremena“

Ako malo pažljivije pročitamo tekst devetog poglavlja Prve poslanice Korinćanima, vidjet ćemo da je Pavao, prije nego li je otišao među one koji ne poznaju Boga i njegovu Riječ, bio „slobodan od sviju“ (1 Kor 9, 19), te da je sebe svima učinio slugom da ih što više stekne (usp. 1 Kor).

U tim Pavlovim riječima možemo prepoznati dvije važne odrednice evangelizacije: ‘biti slobodan od’, te služenje (drugima).

Kada je slao svoje učenike da naviještaju njegovu riječ u svijetu, Isus im je zapovjedio da sa sobom ne nose ni kese, ni torbe, ni obuće, te da putem nikoga ne pozdravljaju (usp. Lk 10, 4). Navezanost na ljude i materijalne stvari odvraća naše srce od Gospodina. Sjetimo se da je važno neprestano umirati sebi kako bi drugi u nama mogli prepoznati Krista. Tek kada postanemo slobodni od svih navezanosti, naša će služba biti plodonosna. Služenje drugima ono je na što nas Bog poziva. U svemu tome važno je truditi se u bližnjemu prepoznati Boga, koji je čovjeka stvorio na svoju sliku. Nasuprot oholosti je poniznost, koja je po svojoj definiciji upravo to – služenje Bogu.

Čini mi se da smo zbog pogrešnih slika izgrađenih o Bogu i vlastitih strahova zanemarili dimenziju milosrđa prema onima koji tragaju za Bogom. Ono što nam je u srcu u nekom će trenutku izaći na vidjelo. Sve što nije istinito, kako kaže pater Pelanowski, ne izdrži test vremena. Potrudimo se da svojim primjerom približimo Božju ljubav i milosrđe onima koji ga nisu iskusili. Ako nećemo mi, tko će?

Gabriela Jurković; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 64
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh