Foto: Shutterstock
Nošenje emocionalnih tereta
Nošenje tereta možemo opisati kao sposobnost za poistovjećenjem s drugima, za empatijom, dijeljenjem i nošenjem emocionalnih tereta. Kao što dvije osobe mogu nositi kladu koju jedan sam ne može ni podići, tako i nošenje tereta znači da će netko uzeti jedan kraj tereta svoga brata i tako mu omogućiti preživjeti i nastaviti funkcionirati.
Otkupiteljska patnja za druge ne samo da je moguća i potkrijepljena Svetim Pismom nego nam je i sâm Gospodin zapovijeda (Gal 6,2; Iv 15,13-16).
Nošenje križa je otkupiteljska patnja za druge, svjesno i voljno preuzeta iz poslušnosti prema našem Gospodinu Isusu Kristu. Važno je razumjeti da se otkupiteljska patnja za druge ne ispunjava po našem tijelu (tjelesnosti) niti je mi uopće možemo ispuniti. Otkupljenje je Isusova providnost, i jedino Isusova. Isus je taj koji u nama otkupiteljski pati za druge. Mi po Njemu nosimo terete jedni drugih. Ako to nije po Njemu, onda se samo brinemo tjelesno. Mi nosimo teret koji On nosi u nama onoliko dugo koliko ga On želi nositi u nama – i ni trenutka dulje – inače bi nam bilo potrebno ozdravljenje o kojem ćemo poslije u ovom poglavlju nešto više reći. Sv. Pavao je rekao da imamo dioništvo u zajedništvu u patnjama njegovim, suobličen[i] smrti Njegovoj. (Fil 3,10).
Kada se jednom ponudimo nositi teret, vjerojatno se nećemo osjećati dobro kao prije. Patit ćemo onako kako pati naš brat. Drhtat ćemo od straha naše sestre. Hrvat ćemo se s prijateljevim bijesom. Borit ćemo se nadvladati ljubomoru koja muči našega susjeda. Mučit ćemo se s njegovim sumnjama. Možda ćemo privremeno izgubiti svoju razgovorljivost pred Gospodinom pa počnemo mucati i zamuckivati. Možda će nas satirati osjećaji krivnje i bezvrijednosti koji muče našega prijatelja. Smrt našega brata je istinski u nama, na djelu u našim srcima i umovima.
Ali to povećava vjeru. Praksom učimo vjerovati da je Bog tu, da nas potpuno blagoslivlja dok nas Njegova slatka prisutnost prožima bolju, donoseći nam tako veće zajedništvo s Bogom od ushita (zanosa) koji smo ranije osjećali. Gubeći vlastite živote iz dana u dan i ponovno ih dobivajući, razbijamo ovisnost o ushitima (zanosima). Znamo više nego što znamo samo vjerom. Poznajemo svoje živote u Njemu.
Duhovno bogoslužje
Oni koji nose terete poslušni su zapovijedi iz Poslanice Rimljanima 12,1:
Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.
Štoviše, oni to razumiju iznutra, tj. u sebi. Zapovijed ne kaže da prikažu um ili srce ili duh za živu žrtvu, već tijelo jer naša tijela imaju naše umove, srca i duh te u tijelu osoba nosi „svu tegobu dana i žeguˮ (usp. Mt 20,12).
Oni koje nose terete iskustveno shvaćaju što ove blagoslovljene riječi znače: vaše duhovno bogoslužje. Obratite pozornost na riječ bogoslužje koja je povezana s riječju služiti. Često Crkva, poput razmaženoga djeteta, želi samo sjediti na Tatinom krilu i nazivati to dragim Tatinu srcu. Ali Otac bi bio zadovoljniji djecom koja će prvo okopati Njegov vrt i pomesti Njegovu kuću, a onda doći u Njegovo krilo okrijepiti se. Posao nošenja tereta je samo po sebi naše duhovno bogoslužje.
Paula i ja smo tri godine svake večeri molili istu molitvu, ali ne zato da Bog obrati pozornost na nju, nego kako bi svaka stanica u našim tijelima čula i primila sljedeće: „Gospodine, predajemo Ti svoje srce, um, tijelo, dušu i duh; svoju prošlost, sadašnjost i budućnost; svoje težnje i svoju sudbinu. Mi smo Tvoji. Upotrijebi nas kako god Ti želiš. Možeš staviti kakav god teret na nas u bilo koje doba dana ili noći, zauvijek.” Kao robovima, naše su uši probušene; mi smo Njegovi (usp. Izl 21,5-6).
Tako Gospodin ima dopuštenje (i koristi se njime) uključiti nas u dijeljenje Svoga tereta u svako doba, danju ili noću. Paula mi je znala reći: „Osjećaš li se opterećenim ili uplašenim posljednjih sat vremena?” Kažem joj: „Da, osjećam”. Tada započnemo molitvu kako bismo otkrili čiji teret nosimo ili za što trebamo moliti. Ili joj kažem: „Osjećaš li kako ti raste ljutnja, a nemaš se zbog čega ljutiti?” Kada se ona složi (mi gotovo uvijek osjećamo isti teret u isto vrijeme), nastavljamo s molitvom. Ponekad je teret tuge u našim grudima tako jak da ne možemo disati. To je tuga našega Gospodina zbog Tijela. On stoji pred grobnicom nekog drugog Lazara koji je već četiri dana mrtav i zaudara, te plače prije nego ga pozove u život (usp. Iv 11). Ali dana nam je i radost zbog sudjelovanja u Njegovom otkupiteljskom djelu. Osjećamo i potporu koju nam daje Njegov mir te blagostanje koje leži u pozadini tereta što ga za drugoga nosimo.
Onoliko koliko moje srce postane kao srce moga bližnjega, toliko ga naš Gospodin može izbaviti iz njegovih problema
Što zapravo postižemo noseći smrt našeg brata u sebi? To su vrata, od srca do srca, na koja Isus može ući i liječiti. Budući da živimo na Zemlji i jedno smo s bratom, naša molitva daje našem ljubaznom Gospodinu pristup i dopuštenje za djelovanje.
Netko će se zapitati: „Zašto je uopće Isus došao na Zemlju? Zašto nije jednostavno izbrisao naše grijehe i Sotonu s neba?” Odgovor je, između ostalog, slobodna volja. Morao je doći i postati jedan od nas kako bi dobio pristup i dopuštenje. Zbog slobodne volje mog bližnjeg, Gospodin ima ograničen pristup njegovu životu, iako On posjeduje svu moć svemira. Gospodin se vratio u nebo, Njegovo je Tijelo ostalo ovdje. Onoliko koliko moje srce postane kao srce moga bližnjega, toliko ga naš Gospodin može izbaviti iz njegovih problema kakvi god oni bili.
Duh Sveti zna kada trebamo stati. Poznaje ono što piše u Poslanici Galaćanima 6,5: Ta svatko će nositi svoj teret, kao i redak 2: Nosite terete, jedni drugima; ispunjavajte tako zakon Kristov. pa zaustavlja naše nošenje tereta onda kada naš brat mora sam nositi vlastiti teret. Ali moje srce pripravlja put Gospodinu u njegovo srce. Ja nosim ono što bi ga slomilo i porazilo bez otkupljenja. Olakšavam svome bratu teret sve dok ne bude mogao biti slobodan u Isusu.
Nema ničega poetičnoga u riječima:
I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi (1 Kor 12,26).
Sv. Pavao opisuje činjenice našega zajedničkog postojanja. Mi jesmo toliko međusobno združeni. Svi se neprestano radujemo i tugujemo jer živimo među bližnjima. (…)
To nije dužnost nekolicine čudaka koji su slučajno osjetljivi na osjećaje drugih
O, kada bi Tijelo Kristovo čulo Božji poziv da služi i preuzme službu nošenja tereta! Ne možemo neprestano slaviti činjenicu da idemo u nebo. Kada su polja spremna za žetvu, spasenje je tek počelo, nije završilo. Naučimo ono što nas zaista vodi do punine. Nošenje tereta nije dužnost nekolicine nesretnih čudaka koji su slučajno osjetljivi na osjećaje drugih. Iako je ovo poglavlje usmjereno onima koji su svojim prirodno osjetljivim karakterom unaprijed određeni za korištenje nadnaravnih darova Duha Svetoga, osoba ne mora imati sposobnost osjetiti bol drugoga na drugome kraju svijeta kako bi nosila teret. Dovoljna je uobičajena, svakodnevna empatija izražena rukom na ramenu ili našom spremnošću za slušanjem. To je prvi i temeljni posao svakoga kršćanina, sam život, dah normalnoga kršćanskoga života, način na koji ulazimo u puninu odnosa s Ocem i u smrt sebe samih, dovoljna da uđemo u slobodu i počinak. Jednostavno je – odgovori na poziv i služi ili nećeš uspjeti ući u puninu. (…)
Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Otpusti svoju prošlost” autorâ Johna Lorena i Paule Sandford. Do nedjelje, 18. veljače, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 70 kuna (redovna cijena iznosi 100 kuna). Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!
Autori: John Loren i Paula Sandford
