Foto: Shutterstock

Ponekad, tako uporno šutiš,
Da već pomišljam da Te nema…
Da ne brineš, čak ni ne slutiš,
Koliko strepnje novi dan sprema…
Pitam se, koliko brige i tame,
Koliko lošeg u sunčani dan stane?
Onda dopuštam da preplave me priče
Da loše je bilo i uvijek bit će…
Da činiti dobro je bezvrijedno
I da čitav je život lutanje jedno…
Da čovjek je postao čovjeku vuk,
A Tvoj odgovor samo je muk…
A tada, povjetarac sa snagom diva,
Opet mi Tvoje lice otkriva!
I budi se neka čežnja nova,
Dok čujem: „Ne odustaj od svojih snova!“
Ponovno, suze prizivaju smijeh,
I okajan je nevjere grijeh!
Pa opet želim, mogu i hoću
Čuti Tvoj glas, danju i noću!
I kažem: Oprosti, bila sam gluha,
Za Tvoj glas nisam imala sluha.
Ali, poražena je svaka tuga i sjeta,
Iskrenim, radosnim smijehom djeteta!
Od srca hvala, jer život moj,
pozlatio si uz dječjih osmjeha bezbroj!
Na kraju, ako samo jedno zamoliti smijem:
Daj mi da uvijek s tog izvora pijem! ❤

Slavica Cvitanušić, Book.hr