Svjedočanstva

IZ ŽIVOTA PADRA PIJA I IVANA PAVLA II.

Očevi dvojice svetaca: dva ‘obična’ čovjeka koji su odgojili svete sinove U vremenu u kojem je očinstvo podcijenjeno i pogrešno shvaćeno, dobro je prisjetiti se i zahvaliti Bogu za živote ljudi čije je zemaljsko očinstvo utrlo put dvojici velikih duhovnih otaca današnjega vremena. I sv. Ivan Pavao II. i sv. Pio iz Pietrelcine mnogo su dugovali svojim očevima…

Dva 'obična' čovjeka koji su odgojili dvojicu velikih svetaca

Foto: National Catholic Register


 

 

Otac svetoga Pape

Sveti papa Ivan Pavao II., osvrćući se na svoje svećeništvo tijekom 50. obljetnice svećeničkoga ređenja, objasnio je da je, premda je sjemenište značajno utjecalo na njegovu formaciju, shvatio da je Bog koristio mnoge ljude i iskustva, davno prije, da mu pomognu „čuti njegov glas“.

Ponekad bih se probudio tijekom noći i našao oca na koljenima, baš kao što sam ga uvijek viđao kako kleči u župnoj crkvi. Nikada nismo govorili o pozivu na svećeništvo, ali…

„Mojim pripravama za svećeništvo u sjemeništu u izvjesnom je smislu prethodila priprava koju sam imao u svojoj obitelji, zahvaljujući životu i primjeru mojih roditelja. Prije svega, zahvalan sam ocu koji je u ranoj dobi postao udovac. Još nisam primio ni prvu svetu pričest, kada sam izgubio majku; jedva sam imao devet godina. (…) Nakon njezine smrti, a kasnije i smrti moga starijeg brata, ostao sam sâm s ocem, duboko religioznim čovjekom. Dan za danom mogao sam promatrati strog način na koji je živio. Po zanimanju je bio vojnik i, nakon majčine smrti, njegov život postao je stalnom molitvom. Ponekad bih se probudio tijekom noći i našao oca na koljenima, baš kao što sam ga uvijek viđao kako kleči u župnoj crkvi. Nikada nismo govorili o pozivu na svećeništvo, ali njegov je primjer na neki način bio moja prva bogoslovija, nešto popu kućnog ‘sjemeništa’.“

Tko je bio taj duboko religiozni čovjek? Kako su njegov život – i, naposljetku, njegova smrt – pomogli da njegov sin odluči krenuti putem svećeništva, a onda i do njegove kanonizacije, kao jednog od najsvetijih ljudi Crkve?

Otac pape Wojtyle rođen je 1879. godine. Nastavio je obiteljski zanat radeći kao krojač, a kasnije je postao časnikom Habsburške vojske. Bio je prepoznat kao čovjek karaktera, integriteta i pravde; živio je jednostavnim i strogim životom, odgajajući svog malog sina Karola, čiji je nadimak bio „Lolek“, u svakodnevnoj rutini isprekidanoj redovitom molitvom, uključujući čitanje Biblije, moljenje Krunica i pohađanje dnevne mise. Do trenutka kada je mladi Karol imao 12 godina, oboje su okusili gorčinu gubitka. Ne samo da je obitelj izgubila ženu i majku Emiliju, nego je i Lolekov brat, dr. Edmund Wojtyla, 14 godina stariji i jedini živi brat, umro nakon što se je zarazio od svog pacijenta.

Vratio se je kući i otkrio da mu je otac umro. Mladić je noć proveo pored očeva kreveta, svladan tugom i okrivljujući sebe što nije bio s njim u posljednjim trenucima

Nekoliko godina kasnije, pojavio se je novi križ, kada su svi užasi Drugog svjetskog rata došli u njihovu voljenu Poljsku i okrenuli im živote naglavačke. Pateći od gladi, hladnoće, suočeni s represijom Crkve i sveučilišta, kao i smrti prijatelja i svećenika, otac i sin našli su utjehu u vjeri i jedan u drugom. Svakog dana, vraćajući se kući sa svog posla u kamenolom, Lolek bi donosio hranu svom ocu koji je ležao u krevetu. Jednog ledenog dana u veljači 1941., požurio je kući svomu ocu, nakon što se je zaustavio kako bi podigao lijekove. Vratio se je kući i otkrio da mu je otac umro. Mladić je noć proveo pored očeva kreveta, svladan tugom i okrivljujući sebe što nije bio s njim u posljednjim trenucima. Bio je to strašan udarac za njega.

No, budući je papa polako počeo shvaćati da je možda ovaj veliki gubitak zapravo putokaz koji ga usmjerava na prema pozivu na svećeništvo. Očinstvo jednog Karola ustupilo je mjesto duhovnom očinstvu drugoga, i to novo očinstvo blagoslovit će cijeli svijet.

Papin biograf Weigel objašnjava da je „Lolek od svoga oca doznao da muškost i molitva nisu oprečni. Možda je, prije svega, papin otac svom sinu prenio očinski instinkt. Kasnije će značenje shvatiti i u teološkom smislu: očinski instinkt i odgovornost bili su neka vrsta Božje slike i Njegova odnosa prema svijetu. Očinstvo je značilo odbacivanje zatvora sebičnosti; očinstvo je značilo biti ‘osvojen ljubavlju’.

Padre Pio i njegov otac

Jedan od najomiljenijih svetaca prošlog stoljeća bio je sv. Pio iz Pietrelcine, poznat i kao Padre Pio. Mladi Francesco Forgione odrastao je u skromnoj, radničkoj obitelji u južnoj Italiji. Orazio i Guiseppa Forgione bili su vlasnici malene farme koja je bila izvorom prihoda za obiteljske potrebe, no to nije bilo dovoljno za plaćanje obrazovanja njihovog inteligentnog, pobožnog sina koji je od rane dobi očajnički želio biti „fratar s bradom“. Kad su mu roditelji otišli u obližnji kapucinski samostan kako bi razgovarali s braćom o njihovu dječaku, on je s nestrpljenjem čekao kod kuće. Vratili su se s dobrim vijestima.

„Oni me žele! Žele me! Žele me!“ – desetogodišnjak je plakao, skačući od radosti.

Ali Orazio se je dvojio. Nije mogao dobiti obrazovanje za sina u zamjenu za poljoprivredne proizvode, a drugih radnih mjesta u njihovu području nije bilo. Ipak, bio je odlučan da njegov sin dobije školovanje neophodno da postane svećenikom. Stoga je otišao u Ameriku i godinama se je trudio, šaljući kući devet dolara tjedno – dovoljno da Francesco završi srednju školu kako bi se mogao pridruži kapucinima.

Njegov je sin bio zahvalan i pisao mu: „Ja, na poseban način, neprestano upućujem molitve našoj blagoj Djevici, kako bi te ona zaštitila od svakog zla i vratila te u našu ljubav, zdrava i sigurna. Njegov se je otac vratio 1912. godine, ali je propustio sinovljevo ređenje koje je bilo dvije godine prije, kada je dobio redovničko ime Pio.

Svi se morate maknuti s puta jer ću pozvati anđele i reći im da me odvedu u nebo, jer to mogu reći. Ja sam otac Padra Pija!

Bio je to žrtva koju je bio više nego li spreman učiniti – jer što se Orazija tiče, to je bila samo još jedna žrtva u životu oca koji je učinio mnogo da oblikuje život vjere u svog malog sina. Jednostavan i radostan čovjek, Orazio je bio posvećen misi i krunici. Iako nije mogao čitati, bio je nadareni pripovjedač i pričao je svojoj djeci priče iz Svetog pisma koje je zapamtio.

Bio je to otac koji je prije svega želio da Krist bude središte njihovog obiteljskog života. U starosti, Orazio je došao živjeti nedaleko od samostana u San Giovanni Rotondu, danas poznatom hodočasničkom odredištu.

Pričalo se je da će, kada brojni hodočasnico koji su došli vidjeti Padra Pija, pohvale Orazija zato što je njegov otac, starac će ponizno odgovoriti: „Nisam ga stvorio. Isus Krist je to učinio.“ No, na kraju života, čini se da je bio spreman na malo ‘priznanja’. Njegova je unuka rekla da je, neposredno prije svoje smrti 1946. godine, rekao: „Svi se morate maknuti s puta jer ću pozvati anđele i reći im da me odvedu u nebo, jer to mogu reći. Ja sam otac Padra Pija!“

Poput svetog Ivana Pavla II., sv. Pio postao je duhovnim ocem mnogih koji su tražili njegovu pomoć. Padre Pio je rekao: „Ja ću stajati na vratima neba i neću ući dok sva moja duhovna djeca ne budu sa mnom.“ (O tome kako postati duhovno dijete Padra Pija možete saznati ovdje.)

Ovo su samo dva primjera snage očinske ljubavi…

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh