Foto: Shutterstock

Uvijek me je intrigiralo zašto je Luka tu priču o Herodovu Hramu, koja razotkriva naše licemjerje, smjestio upravo nakon ljudskomu oku nevidljiva događaja koji se je zbio na tome istom mjestu. Udovica, neznana povijesti, ali ne i Bogu, ubacila je dva novčića. Nju nitko nije vidio, samo Bog. I u tome je tajna. Pokazujemo pravo lice kad nas nitko ne gleda – istina o nama izlazi na vidjelo onda kad smo iza zatvorenih vrata, kada ne možemo ništa raditi „za druge“, jer nas nitko ne gleda. Kakvi smo tada ti i ja?

Priznajmo, u čijim očima želimo dobro izgledati?

Rađa se pitanje: Zar ne gradim svoj život kao Nabukodonozor, htijući pričati tako da druge očaram i zaustavim u govoru? Zar ne glumim nekoga tko je hodajuća katedrala, ukrašena dragim kamenjem kreposti? Zar ne želim u tuđim očima biti smatran nekime tko ima srebrno srce puno dobrote i ramena sposobna zaštititi sve? Biti percipiran kao netko tko ima bakrena bedra čistoće, uglađena i besprijekorna? Zar ne želim ostavljati dojam da imam čelične udove i bradu, da sam snažan i da nikada nisam posrnuo? Imam li čelične živce i jesam li smiren? Uvijek se tada nađe nekakav ne ljudskom rukom odlomljen kamenčić, nekakav mali događaj, riječ, gesta, koja tu cijelu građevinu može srušiti, a ja ne mogu doći k sebi. Priznajmo, u čijim očima želimo dobro izgledati?

Svi smo Nabukodonozori – imamo previsoko mišljenje o sebi, previše očekujemo od drugih i od života. Zbog toga Bog iz nužde ruši tu idealnu predodžbu – slikom Isusova života.

Iz knjige „Nema više vremena!“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.