Iz propovijedi pape Franje, koju je održao na jutarnjoj misi u Domu sv. Marte 16. lipnja ove godine
Mt 6,7-15

Moleći „Oče naš”, osjećamo njegov pogled na nama, rekao je papa Franjo. Istaknuo je da za kršćanina molitve nisu „čarobne riječi” te je podsjetio da je „Otac” riječ koju je Isus uvijek izgovarao u snažnim trenucima svojega života.

Ne blebetati poput pogana, ne misliti da su molitve „magične riječi” – pouka je ovog evanđeoskog odlomka, u kojem Isus učenike poučava molitvi Očenaša.

Papa je stoga istaknuo važnost riječi „Oče” u kršćanskome životu. Otac zna što nam je potrebno i prije nego što ga molimo. Otac nas sluša u skrovitosti, potaji, kao što nam Isus savjetuje da molimo.

Otac nam daje identitet djece. Kad kažem „Otac”, dolazim do korijena svojega identiteta: kršćanskoga identiteta i djeteta Božjega, i to zahvaljujući Duhu Svetomu. Nitko ne može reći „Oče” bez milosti Duha. „Otac” je riječ koju je Isus koristio u najsnažnijim trenucima. Kad je bio ispunjen radošću, osjećajima: „Hvalim te, Oče, jer si to objavio malenima”; ili pak plačući, pred grobnicom svojeg prijatelja Lazara: „Hvala ti, Oče, što si me uslišao”. Također u posljednjim trenucima života Isus zaziva Oca.

U snažnim trenucima Isus razgovara s Ocem. To je put molitve i prostor molitve. Bez osjećaja da smo djeca, bez govorenja „Oče” naša je molitva „poganska”, molitva samo „riječima”. Možemo se sigurno moliti Gospi, anđelima i svecima, ali „zaglavni kamen molitve je Otac”. Ako ne možemo početi molitvu od te riječi, onda nećemo dobro moliti.

Riječ „Otac” nije blebetanje poput poganske molitve, nego zaziv „onoga koji mi je darovao identitet djeteta”. To je „prostor kršćanske molitve – ‘Oče’ – a potom molimo svece, anđele, činimo procesije, hodočašća… Sve je to lijepo, ali uvijek započinje s ‘Oče’ i sviješću da smo djeca te da imamo Oca koji nas voli i poznaje sve naše potrebe”.

Papa se osvrnuo i na dio Očenaša u kojem se govori o praštanju dužnicima, kao što Bog oprašta nama. Ako je reći „Oče” prostor molitve, onda je „ozračje” molitve reći „naš” – braća smo, obitelj smo. Podsjetio je na Kajina, koji je mrzio Očevo dijete, svojega brata. Otac nam daje identitet obitelji. Zbog toga je toliko važna sposobnost praštanja, zaboravljanja uvrjeda, ne-zamjeranja.

Moliti Oca praštajući svima najbolja je moguća molitva – ustvrdio je papa Franjo potičući na ispit savjesti: Doživljavam li Boga kao Oca? Ako ne, valja moliti Duha Svetoga da me pouči da ga tako doživljavam. Potom, znam li zaboravljati prekršaje, praštati? Ako ne, treba moliti Oca, govoreći: „I ovi su tvoja djeca, učinili su mi ružnu stvar. Pomozi mi oprostiti”. Učinimo taj ispit savjesti. „Oče” i „naš”: to nam daje identitet djece i čini nas obitelju, kako bismo zajedno išli naprijed u životu.

Izvor: Vatikanski radio; hr.radiovaticana.va

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.