Foto: www.vecumniekudraudze.lv

Mt 3,1-12

Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!

» … Onaj unutarnji glas, o kojem sam Vam rekla da ga čujem i koji me upućuje na ono što moram zabilježiti i znati, upozorava me da vidim dolinu Jordana. Nazivam je dolinom, jer se tako kaže, da se označi mjesto, gdje teče rijeka, ali je ovdje neprikladno tako ga nazvati jer jedna dolina pretpostavlja i planine, a ja ovdje u blizini planina ne vidim. No, na koncu, blizu sam Jordana i pusti prostor koji promatram zdesna Judejska je pustinja. Ako kažem pustinja, da bih tako označila mjesto gdje nema kuća ni čovjekova rada, pravo je, ali to nije prema zamisli, koju mi imamo o pustinji. Ovdje nema valovitih pješčanih humaka pustinje kakvu mi zamišljamo, nego samo gola zemlja, na kojoj je porazbacano kamenje i zrnasti materijal, kao što je to na zemljištu riječnih dolina nakon bujice.

Iako ga prvi put vidim, odmah prepoznajem kao Krstitelja. Isus je nazvao Jakova i Ivana »sinovima groma«. Ali, kako onda nazvati ovog gorljivog govornika?

U daljini, brežuljci. Ipak, kod obale Jordana, velik je mir, jedan poseban mir, veći od uobičajenog, kao što je onaj, koji se opaža na obalama Trasimena. Mjesto podsjeća na anđeoske letove i nebeske glasove. Ne umijem dobro izreći ono čemu sam svjedokinja. Ali osjećam da sam na mjestu koje govori duhu.

Dok promatram ove stvari, vidim da se scena napučuje ljudima duž desne obale Jordana (prema mojem položaju). Tu je mnogo ljudi različito obučenih. Jedni mi izgledaju kao pučani, drugi kao bogataši, a ima i nekih koji izgledaju kao farizeji, po odjeći ukrašenoj čipkama i resama. Posred njih stoji na jednoj stijeni čovjek kojega, iako ga prvi put vidim, odmah prepoznajem kao Krstitelja. Isus je nazvao Jakova i Ivana »sinovima groma«. Ali, kako onda nazvati ovog gorljivog govornika?

Toliko je silovit i strog u svom govoru i kretnjama. Govori naviještajući Mesiju i nukajući ljude, da priprave srca njegovu dolasku

Ivan Krstitelj zaslužuje ime munje, lavine, potresa – toliko je silovit i strog u svom govoru i kretnjama. Govori naviještajući Mesiju i nukajući ljude, da priprave srca njegovu dolasku čupajući iz njih zapreke i ispravljajući misli. Ali to je govor vrtložan i grub. Preteča nema laganu Isusovu ruku kada se radi o ranama srdaca. Liječnik je koji ogoljuje i pretražuje i reže bez milosti.

Dok ga slušam – a ne ponavljam riječi jer su to one, koje su zapisali evanđelisti, ali žestoko pojačane – (v. Mt 3,1-12) vidim kako napreduje duž jedne cestice koja se pruža uz rub travnate i sjenovite pruge koja opasuje Jordan, moj Isus.

Ovaj poljski put, više kolski put nego cesta, čini se zacrtan od karavana i ljudi koji su ga godinama i stoljećima prelazili da stignu do mjesta gdje je korito rijeke najpliće, da se tako lako pregazi rijeku. Put se nastavlja na drugoj obali rijeke te se gubi u njezinu zelenilu. Isus je sam. Hoda polagano, ide naprijed, za leđa Ivanu. Približava se bešumno i sluša gromovni glas Pokornika iz pustinje, kao da je i Isus jedan od tolikih koji dolaze Ivanu da ih krsti i da se priprave da budu čisti za Mesijin dolazak. Ništa ne ističe Isusa od drugih. Odjećom naliči pučaninu, a kretnjama i ljepotom gospodinu, ali Ga nijedan božanski znak ne ističe u mnoštvu. Ali reklo bi se da Ivan osjeća ižaravanje posebne duhovnosti. Okreće se i odmah određuje izvor onog ižaravanja. Naglo siđe sa stijene, koja mu je služila kao propovjedaonica i ide hitro Isusu koji se zaustavio nekoliko metara daleko od grupe oslanjajući se na deblo jednog stabla.

Crnih strastvenih očiju, tamne kože pocrnjele od sunca ili nevremena, polugol u svojem odijelu od devine dlake…

Isus i Ivan jedan se čas promatraju. Isus svojim pogledom plavim i tako slatkim. Ivan svojim okom strogim, sasvim crnim, punim munje. Njih dvojica, jedan blizu drugog, suprotnost su jedan drugome. Obojica visoki – to je jedina sličnost – sasvim su različiti u svemu drugom. Isus plav i duge sređene kose, lica bijela kao od slonokosti, plavih očiju, odijela jednostavna, ali veličanstvena.

Ivan oštre, crne kose koja glatko pada na ramena, glatka i nejednaka u duljini, crne i rijetke brade, koja mu pokriva gotovo cijelo lice i koja priječi da se primijete obrazi upali od posta. Crnih strastvenih očiju, tamne kože pocrnjele od sunca ili nevremena i zbog gustih dlaka koje ga pokrivaju, polugol u svojem odijelu od devine dlake pričvršćenom uz struk kožnim pasom. Odijelo mu pokriva trup jedva silazeći ispod mršavih bokova i ostavljajući nepokrita rebra na desnom boku, rebra na kojima je jedini sloj tkanja koža štavljena zrakom. Kao da gledaš divljaka i anđela jednog uz drugog. (…)«

Uz današnje evanđelje: Mt 3,1-12
Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!

»U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/

Book.hr