Duhovnost

OBRATIO NEVJEROJATAN BROJ NEVJERNIKA, UČINIO NEVJEROJATNA ČUDESA… // Zašto je Padre Pio – jedna od najvećih karizmatičnih figura našega vremena, i jedna od najznačajnijih u povijesti Crkve – umro osuđen? Renzo Allegri, jedan od biografa svetog Padra Pija, opisuje zašto je Padre bio osuđen!

Zašto je Padre Pio – jedna od najvećih karizmatičnih figura našega vremena, i jedna od najznačajnijih u povijesti Crkve – umro osuđen?

U subotu, 23. rujna, slavimo spomendan svetog Padra Pija iz Pietrelcine. Za njegovo proglašenje svetim Crkva je sakupila ravno stotinu dokazanih čudesa. Ako to usporedimo s Lurdom, u kojem nije priznato ni pola od spomenute brojke, moramo se zamisliti. Nadalje, pedeset godina nakon njegove smrti, tijelo mu je ostalo fizički potpuno sačuvano. Usporedimo li to sa svetim Antunom Padovanskim, čiji su sačuvani ostali samo jezik i grkljan, ponovno se moramo zamisliti.


Evo zašto se o njemu u većini crkava uporno šuti!

Padre Pio je svetac koji je obratio nevjerojatan broj nevjernika, učinio nevjerojatna čudesa a ujedno je bio i jedan svećenika koje je crkvena hijerarhija najviše napadala i osporavala. Jedno je sigurno – iako je proglašen svetim, i ima svoj blagdan i svjedočanstvo života koje neosporno govori o snazi vjere u Isusa Krista – o njemu se u većini crkava uporno šuti. Osuda još uvijek traje i to samo zato jer je tvrdio kako kršćanin može i mora živjeti sveto, a to se posebno odnosi na osobe posvećena života

Zanemarivanje mističnog i iscjeliteljskog aspekta u njegovu životu

Otac Pio iz Pietrelcine umro je 23. rujna 1968. godine u San Giovanni Rotondu, u provinciji Foggia. Redovnik iz reda kapucina, bio je poznat kao „fratar sa stigmama” jer je na svojem tijelu imao obilježja karakteristična za Kristovu muku i smrt.

Imao je 81 godinu. Bio je vrlo popularan, ne samo među katolicima nego i među laicima drugih kršćanskih denominacija, pa čak i među agnosticima. Njegovoj sahrani prisustvovalo je više od sto tisuća osoba iz svih krajeva Italije.

O Padru Piju napisani su deseci knjiga. S vremena na vrijeme njegova priča izađe u opsežnim novinskim člancima i dokumentarnim te posebnim televizijskim emisijama, intervjuima… Međutim, bilo knjige, bilo novinska izdanja, u svojim se pričama ograničavaju na „ljudsko iskustvo” Oca, zanemarujući mistični i iscjeliteljski aspekt koji ga svrstava u jedinstveni fenomen religijske povijesti našega stoljeća i među najuzvišenije osobe u povijesti Crkve.

Crkva ga je tijekom života barem pet puta optužila da je prevarant

„Zemaljski” život Padra Pija bio je ispunjen dramatičnim događajima koji su slijedili jedan za drugim. Okruživale su ga nezamislive zgode, koje su uvukle redovnike, svećenike, pa čak i biskupe, kardinale i pape u tajanstvene, zamršene, tragične i skandalozne situacije.

Dovoljno je pomisliti na činjenicu da je Padra Pija, kojega sada svi smatraju svecem, Crkva tijekom njegova života barem pet puta optužila da je prevarant, i umro je, a te optužbe nisu bile ukinute.

Njegov je život, dakle, vrlo zanimljiv pa je privukao pozornost biografa kojima nudi izvanrednu mogućnost pričanja o događajima ispunjenima boli, izdajama, progonima, sudskim parnicama i optužbama. Međutim, na taj su se način više iznosile priče o osobama koje su okruživale Padra Pija, nego njegov život.

Umro je osuđen!

I ja sam napisao knjigu o Padru Piju, Padre Pio, čovjek nade. Međutim, poput ostalih, napravio sam pogrešku što sam pridao veliku važnost pustolovnim događajima koji su uznemiravali zemaljski život redovnika sa stigmama.

Knjiga je zasigurno od velike važnosti budući da sam, prije nego što sam je napisao, imao uvid u vrijedne dokumente koje nijedan biograf do tada nije imao prilike vidjeti. U njoj sam razjasnio neke činjenice iz života Padra Pija koje sada svi priznaju i koje su se do tada skrupulozno čuvale tajnima kako se ne bi „uvrijedilo” važne crkvene ličnosti/osobe koje su se borile protiv Oca lažnim senzacionalističkim i teškim činjenicama.

Upoznao sam Padra Pija 1967. godine a prije njegove smrti približio sam mu se dvaput, plod čega je nekoliko članaka objavljenih u jednom tjedniku s velikom nakladom.

Te je članke jako cijenila grupa laika koji su se smatrali prijateljima Padra Pija. Zakonski su bili udruženi u udrugu sa sjedištem u Ženevi. U rujnu 1969. godine, godinu dana nakon smrti Oca, pristupili su mi i zatražili moju suradnju. „Padre Pio je svetac”, rekli su mi. „Jednostavni ljudi to znaju i mole mu se kao svecu. Ali on nikada neće dostići slavu oltara. Umro je osuđen od Ureda Svete Stolice, a Vrhovni crkveni sud neće nikada priznati da je pogriješio. Bilo bi potrebno objavljivati članke za obranu Padra Pija ‘objavljujući’, bez straha, istinu o tome kako su se odvijali događaji”.

Prihvatio sam zadatak. Prijatelji Padra Pija odveli su me u vilu iz osamnaestog stoljeća, u kojoj se nalazio arhiv s tisućama dokumenata, sređenih i uvezenih u volumene. Mjesecima sam proučavao te papire i potom sam napisao niz članaka koji su podigli veliku buku. S prikupljenim materijalom, pripremio sam i knjigu. No, kako već rekoh, zaslijepljen uznemirujućim događajima iz života Padra Pija, nepravdama koje je trpio i klevetama kojih je bio nevina žrtva, zanimao sam se za njegov zemaljski život, zanemarujući iscjeliteljsku dimenziju.

„Misterij sam samome sebi”

Na taj mi je propust ukazao velik čovjek Crkve, kardinal Giuseppe Siri, ondašnji genovski nadbiskup. Saznao sam kako je jako cijenio Padra Pija, iako ga nikada nije osobno upoznao. Zanimalo me bi li imao hrabrosti javno iskazati svoje divljenje. Bile su to godine u kojima se nijedan crkveni autoritet nije usudio izjasniti u prilog tog redovnika, kako se ne bi omrazio Uredu Svete Stolice. No, kardinal Siri bio je vidno čvrst i hrabar čovjek. U intervjuu sa mnom, izjavio je, sa svim autoritetom pastira Crkve: „Smatram da je Padre Pio jedna od najvećih karizmatičnih figura našega vremena, i jedna od najznačajnijih u povijesti Crkve”.

Te su kardinalove riječi usmjerile moju pozornost na karizmatski i iscjeliteljski aspekt Oca. Onaj aspekt koji će označiti njegov život i zbog kojeg će ući u povijest.

Život Padra Pija bio je, zapravo, uvijek natopljen neobjašnjivim događajima. „Misterij sam samome sebi”, ponavljao je često Otac svojim prijateljima. Imao je stigme na tijelu pedesetak godina, žive i krvave rane koje nijedan liječnik i nijedan lijek nisu uspjeli zacijeliti; iz njega su proizlazili najugodniji mirisi koje se moglo osjetiti i na tisuće kilometara udaljenosti; doživljavao je izvanredne ‘izlete’ izvan tijela u bilokaciji; imao je sposobnost čitanja misli, poznavanja privatnog života ljudi koje nije nikada prije susreo; komunicirao je s mrtvima, posjećivala su ga duhovna bića koja su mu odavala tajne, događaje koji se imaju zbiti; izvršavao je čudesna ozdravljenja; okorjeli nevjernici su, u susretu s njime, doživljavali iznenadna obraćenja; često je morao voditi zastrašujuće borbe protiv tamnih sila zla i sa Sotonom.

Bio je u „doticaju” s nama nepoznatim dimenzijama

Padre Pio bio je čovjek u „doticaju” s nama nepoznatim dimenzijama. Zbog toga je „poseban” svetac, čiju slavu ne možemo tražiti u spletkama vezanima uz njegov siromašan zemaljski život.

Pozorno promatrajući njegov život, imamo dojam da čitamo biografiju pojedinih svetaca iz srednjega vijeka, nazivanih „iscjeliteljima”, to jest „čudotvorcima”. Na primjer, sveti Antun Padovanski. Padre Pio bio je veliki iscjelitelj. Oko njega su se tijekom života neprestano zbivali čudesni događaji. Bili su toliko izvanredni, da ih se smatralo nemogućima i zbog toga su bili zanemareni. (…)

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh