Foto: Shutterstock

Pitao sam svojeg duhovnika što bi, prema njemu, bilo obraćenje. Taj je čovjek meni najveći Božji dar i putokaz mi je neprestana obraćenja. Satima razgovaramo o Božjim čudesima i djelima, otkrivamo zagonetne Božje putove, molimo. To je jedan od najispravnijih ljudi, najautentičnijih vjernika koje sam ikada upoznao. Prošao je sito i rešeto, napatio se kao rijetko tko u životu.

Evo što mi je ta izvanredna osoba i najbolji prijatelj i jedan od najvećih blagoslova mojeg života i služenja rekao: »Obraćenje… Povjerovao sam u Božju ljubav prema meni. Činim sve bez prisilna napora, ne činim ništa vlastitim silama. Ne mijenjam ja situaciju, nego Gospodin. Promjena mojega stava mijenja moje (ne)prilike. Obraćenje je razotkrivanje istine, puta kojim trebam ići, ljubavi koja mi je sakrivena grijesima, podsjetnik na Božja obećanja. Obratiti se znači ući u radost zbog Božjeg pogleda, osvijestiti se iz nesvijesti svjetovnoga; Bog me zove imenom, ljubi me milosrdno i zauvijek. Obraćenje: usmrćenje vlastitih želja, ulazak u intimu s Bogom, bol umiranja – bol rađanja, povjerenje u neprestanom odrastanju. Duboka bol promjene, duboka ljubav zajedništva. Obraćenje čini moj život smislenim. To je i jedna tama, malo osvjetljena, hod u povjerenju i ljubavi. Obraćenje: grlim ljude koji mi čine zlo, opraštam bezuvjetno, obraćam pažnju, vraćam dostojanstvo sebi i njima. Obraćenje je avantura! Imam stalnoga, najboljeg Prijatelja, s kojim sve dijelim. Sigurnost, ‘sve će biti dobro, Bog sve vodi’. ‘Idem, evo me!’

Obraćenje je traženje Božjeg lica, Božje volje, Božjeg srca. Obraćenje nas otrježnjuje, šamara, prodire kroz kosti, vrti nas noćima, gura nas danima, smeta nam i dosađuje, dok konačno ne kažemo…

Obraćenje znači i primijetiti druge, osobito u njihovoj patnji, suosjećati s drugima. Obraćen čovjek/vjernik nosi Gospodina u središtu svojeg srca, na prijestolju. Obraćenje se pokreće u nama i kada ne ranjavamo druge svojom ranjenošću. Onda kada slamamo srca zbog Boga, koji je toliko vrijeđan.«

Nekakva pusta sentimentalnost, bijeg u neke enklave, maštanje o onome »kako je nekoć bilo«  nije od pomoći: moramo se obratiti. Obraćeni vjernici mole i poste za one koji ih progone i omalovažavaju, šikaniraju i proglašuju zaostalim glupanima. Karizme su kao neka, recimo, vesla toj arci. Nije dobro ako se vesla sudaraju i pucaju. Nije u redu da neki vjernici jedne svećenike mrze, a druge obožavaju. Nije u redu sititi se seminarima, a proklinjati svoj i tuđi život. Ako se ne obratimo, nećemo dugo izdržati na dvjema stolicama. Obraćenje je mukotrpno kopkanje po savjesti, traženje bisera u polju, izvlačenje ribe iz jezera, sjedanje za stol sa Zakejima, Levijima i Magdalenama. Obraćenje je traženje Božjeg lica, Božje volje, Božjeg srca. Obraćenje nas otrježnjuje, šamara, prodire kroz kosti, vrti nas noćima, gura nas danima, smeta nam i dosađuje, dok konačno ne kažemo: »U redu, pristajem biti svet, želim to, cijelim srcem.«

Ulomak iz knjige „Vidljivi Bog – o tajnama slike Božjega Milosrđa“ autora p. Marka K. Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.