P. Marko Glogović, OSPPE

Misao (znam da nije vaša, ali samo nastavljam razmišljanje) da su vrijedna samo ona djeca koja dolaze iz poštenih, religiozno i materijalno i moralno dobrostojećih obitelji, vrlo je bliska eugenici, koju su provodili toliki diktatori i despoti. I koja je i danas popularna, sve više i posvuda: vrši se, npr., nad djecom sa sindromom Down. Imaju sindrom, nemaju prava na život, ako ih detektiraju kao takve. No ima i ovoga: nedavno sam imao kratku duhovnu obnovu za jednu malu molitvenu zajednicu. Sastoji se od samo šest majki. Zajedno imaju trinaestero djece. Majke su pobožne, svakodnevno pri misi, obavljaju sve rimokatoličke prakse. Samo jedno dijete od tih trinaestero ide u crkvu.

Ostali tulumare, travāre, žive izvanbračno sa svojim partneri(ca)ma, neki se čak deklariraju kao ateisti. Tim primjerom hoću reći i podsjetiti da je podjednako moguće da djeca iz obitelji gdje se živi vjera (barem na neki način) zastrane i postanu tamo nešto ukrivo (o, kako ih Bog ljubi!), kao što je moguće obrnuto, da djeca iz obitelji gdje je vrijednost poganština, postanu vjerni vjernici (o, kako ih Bog ljubi!) Zato mi ovih 99,99 % nikako ne paše. To mi stvarno sliči na osudu. Ako griješim, neka mi se oprosti. Ako ne griješim, vi griješite, pa sredite to između sebe i Gospodina u ispovijedi. Možda klerookom vidim i kao natruhu neke povrijeđenosti, čak gorčine. Jer nije tako, kako bi trebalo biti. Otkrit ću vam vjekovječnu tajnu: nikada tako neće biti. Zapravo, odlično je što nije po našemu.

Majka koja dođe k nama, odbačena i prevarena, ima veliku mogućnost pomirenja s Bogom i s ljudima. Ona jest moja sestra!

Da ja sudim po grijehu, ne bih trebao ni smio onda uopće otvarati kuće za samohrane majke, niti zapravo išta drugo raditi u smislu obrane života. No mi u kućama ne nudimo smještaj časnim sestrama u klauzuri, nego djevojkama koje su zatrudnjele izvan braka te su primorane učiniti pobačaj ili doći k nama, jer im (često veliki katolici) ne dopuštaju neku treću opciju, zbog sramote i obzira i zbog užasna tereta i prepreke za sreću koje predstavlja nerođeno dijete. Slično malenomu Isusu, nerođenomu djetetu. Što sudimo – to postajemo. Ne opravdavamo te grijehe, ali ne odbacujemo i iskreno se radujemo novim životima. Nema šanse, ne i ne i ne, apsolutno nema šanse da ja te i takve majke odbacim, jer su sagriješile. A što da se to dogodi vama ili vašima? Imam i ja sestru u tim godinama. Pa svi mi možemo tresnuti i razbiti se, tko je imun na svijet, neka prvi baci kamen. Zar smo istrenirani roboti i strojevi, pa smo sami sebe programirali da nikada teško ne sagriješimo, zar zaista mislimo da nikada nećemo pasti, udariti sebe i druge? Ja baš nisam siguran u to, au contraire. Majka koja dođe k nama, odbačena i prevarena, ima veliku mogućnost pomirenja s Bogom i s ljudima. Ona jest moja sestra!

Kakav je jadnik i grešnik bio Mojsije tek. Pa Ilija prorok. Pa ono famozno utjelovljenje depresije, Jeremija. Pogledajte apostole…

To mi kršćani činimo, jer drugo i nije pod našom ingerencijom: nudimo mogućnost povratka. Ako je njoj Otac Nebeski u Isusu Kristu oprostio, tko sam ja da joj spočitavam prošlost? Sjetimo se i kralja Davida, koji je sagriješio s Bat-Šebom, a ubio je i njezina muža. Kaznili su se sa svojim grijehom i prvo im je dijete umrlo. Međutim rodio se i Salomon! A Jahve naziva Davida miljenikom, ljubljenim, izabranim! Da ne nabrajamo dalje njegove grijehe, od pokolja do harema, pa ipak je milosrđe pobijedilo i evo, Davidove psalme molimo i danas. Jer se obratio, ponizio pred Bogom, priznao svoj grijeh, očistio se i počeo drugačije razmišljati. Kakav je jadnik i grešnik bio Mojsije tek. Pa Ilija prorok. Pa ono famozno utjelovljenje depresije, Jeremija. Pogledajte apostole, kukavice, ohole, željne prijestolja… Bog je osudio grijeh, a ljubio je i ljubi grešnike. Ništa više i ništa manje i mi trebamo činiti. Milosrđe ne znači sve dopustiti i sa svime se složiti, ne! Milosrđe znači dati ruku onomu koji tone, bez obzira na to čija je to ruka.

Tražite da komentiram situaciju »bračnoga preljuba, sigurne kuće, troje djece«. Napadno mrzim moraliziranje, jer je besplodno i dvolično, i ne želim upasti u tu zamku. Gledajte, ja te ljude ne znam. Točka. Ipak, čini mi se da su sve strane ovdje povrijeđene. Ne pišete je li taj čovjek možda bio agresivan, diler amfetamina, možda je i on varao svoju ženu po noćnim klubovima u Njemačkoj? Ili ju nije uopće doživljavao, osim kao čistačicu, spremačicu, kuharicu? Nekako mi je čudno da bi majka četvero djece bila nasilna ili napadna. A možda jest? Ili, je li on, možda, toliko fanatično »katolik« da je izbacio TV iz kuće, zabranio internet, djeca moraju nositi haljine do pete (jedno još u vrtiću), žena ne smije imati svoj mobitel, dnevno po pet sati čita vjersko štivo, pa nema vremena za domaću zadaću, za prijevoz, za kupovinu… Posvađao se sa svima u rodbini, izolirao sve svoje, nametnuo dnevni red kao kod kartuzijanaca, unio strah u djecu i paniku u suprugu…

No, ako je žena bila fizički, psihički, emocionalno, spolno maltretirana, hvala Bogu da je pobjegla i spasila živu glavu. Pa neću joj valjda reći…

Terorizam. Meni to nije normalno. Meni je to ludost. Meni je to bolest. Ne možemo se zatvoriti u staklenik neojansenizma i mrcvariti bližnje svojim morbidnim vizijama života. U svemu mora postojati jedna zdrava granica, koja se naziva: ljudskost. Tako se ne rješavaju problemi s pornografijom, ili s kockom ili s čim bi već taj mister i tulipan imao problema. On je vjernik, a ostali oko njega neka pate i neka crknu u »pravednoj patnji«. Ja ne znam, ponavljam, što je u temelju te situacije koju navodite. Sve je samo »možda«. Zašto bi se to dogodilo ako je sve bilo u redu? No, ako je žena bila fizički, psihički, emocionalno, spolno maltretirana, hvala Bogu da je pobjegla i spasila živu glavu. Pa neću joj valjda reći: »Trpite, gospođo, samo hrabro, zahvalite suprugu kad vas mlati ciglom, i ponizno tražite još barem malo, jer ste zavrijedili puno više batina zbog te presoljene juhe, kojom ste ga očito namjeravali ugušiti. To je Bogu mila žrtva.« Ja bih takva manijaka zatvorio u neki pravi zatvor (bez teretane, benda, interneta i likovne sekcije) i za svaki udarac zaračunao godinu dana. Pa kada ohladi šaka, ponudio bih mu svetu ispovijed i mirenje, jer ima pravo na milosrđe. Vidite, milosrđe podrazumijeva i svojevrsnu kaznu za grijeh, jer moramo činiti pokoru za zlo.

Iz knjige „Iznad tebe zora sviće (spasi dušu svoju, dok još možeš)” autora patera Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.