Svjedočanstva

NOVINAR KOJI JE PROVEO TEMELJITU ISTRAGU O KRISTU

Kako ga je pokušaj da objektivnim metodama raskrinka mit star dva tisućljeća, doveo do obraćenja „Smatrao sam se ateistom: Kako može postojati Bog pun ljubavi, ako ljude otpravlja u pakao samo zato jer ne vjeruju u njega? Kako se čuda mogu zbivati unatoč temeljnim prirodnim zakonima? Nije li evolucija na zadovoljavajući način objasnila podrijetlo života?...”

Kako ga je pokušaj da objektivnim metodama raskrinka mit star dva tisućljeća, doveo do obraćenja

Foto: Shutterstock


 

Veći sam dio života bio skeptik. Zapravo, smatrao sam se ateistom. Po meni, bilo je i previše dokaza da je Bog puki proizvod samozavaravanja, drevne mitologije, primitivnog praznovjerja. Kako može postojati Bog pun ljubavi, ako ljude otpravlja u pakao samo zato jer ne vjeruju u njega? Kako se čuda mogu zbivati unatoč temeljnim prirodnim zakonima? Nije li evolucija na zadovoljavajući način objasnila podrijetlo života? Ne raspršuje li znanstveno prosuđivanje vjeru u nadnaravno?

Znao sam da bih, promijenim li svoj svjetonazor i postanem Isusov sljedbenik, morao mijenjati svoj sebični i nemoralni način života

A što se tiče Isusa, zar niste znali kako on nikad nije ni tvrdio da je Bog? Bio je revolucionar, bio je mudrac, židovski ikonoklast – ali Bog? Ne, ta mi pomisao nikad nije pala na pamet! Mogao bih vas uputiti na mnoštvo sveučilišnih profesora koji su to govorili – a njima se zacijelo može vjerovati, zar ne? Budimo razumni: čak i površno istraživanje dokaza dovoljno je da nas uvjeri kako je Isus bio samo običan čovjek poput vas i mene, premda iznimno obdaren dobrotom i mudrošću.

Ali, dokaze sam razmotrio samo površno. Pročitao sam upravo onoliko filozofskih i povijesnih knjiga koliko mi je bilo potrebno da učvrstim svoj skepticizam: činjenica ovdje, znanstvena teorija ondje, pametan navod, čvrst argument. Uviđao sam, dakako, neke nedostatke i nedosljednosti, ali bio sam snažno motiviran da ih zanemarim: znao sam da bih, promijenim li svoj svjetonazor i postanem Isusov sljedbenik, morao mijenjati svoj sebični i nemoralni način života.

Što se mene ticalo, slučaj je bio zaključen. Smatrao sam da dokaza ima dovoljno; mogao sam mirno spavati – Isusovo je božanstvo bilo maštovita izmišljotina praznovjernih ljudi. Ili sam barem tako mislio.

Bio sam zadivljen korjenitim promjenama u njezinu karakteru, samopouzdanju i poželio sam istražiti činjenice povezane s kršćanstvom

Ali na ponovno razmatranje Kristova slučaja nije me potaknuo telefonski poziv doušnika. Učinila je to moja žena. Leslie me ujesen 1979. zaprepastila izjavom da je postala kršćankom. Zakolutao sam očima i pripremio se na najgore; osjećao sam se izigrano. Oženio sam se jednom Leslie – zabavnom, bezbrižnom Leslie, spremnom na rizik – a sad sam se preplašio da će se pretvoriti u nekakvu seksualno sputanu čistunicu koja će naš zabavan i uspješan život zamijeniti cjelonoćnim molitvenim bdijenjima i dobrovoljnim radom u prljavim javnim kuhinjama.

Umjesto toga, bio sam ugodno iznenađen – pa čak i zadivljen – korjenitim promjenama u njezinu karakteru, poštenju i samopouzdanju. Naposljetku sam poželio temeljito istražiti ono što je potaknulo te suptilne, ali znakovite pomake u stavovima moje supruge pa sam pokrenuo sveobuhvatnu istragu o činjenicama povezanima s pitanjem kršćanstva.

Ostavljajući po strani osobne interese i predrasude najbolje što sam mogao, čitao sam knjige, razgovarao sa stručnjacima, postavljao pitanja, analizirao povijest, bavio se arheologijom, proučavao drevnu literaturu i po prvi put u životu počeo pomno čitati Bibliju redak po redak, kritički tragajući za nelogičnostima.

Bacio sam se na istraživanje s više volje i energije nego ikada prije. Primijenio sam znanje stečeno na studiju prava na Yaleu kao i iskustvo koje sam stekao kao urednik rubrike za pravosudna pitanja u Chicago Tribuneu. I malo-pomalo, dokazi s najrazličitijih područja – povijesti, znanosti, filozofije i psihologije – počeli su upućivati na ono što mi je dotad bilo nezamislivo.

Osjećao sam se kao da sam se opet našao pred slučajem Jamesa Dixona

Prosudite sami

Možda ste i vi svoj duhovni svjetonazor izgradili na dokazima koje ste zapazili u svojoj sredini ili ste ih davno popabirčili iz knjiga, s fakultetskih predavanja, iz izjava članova obitelji ili prijatelja. No, je li vaš zaključak uistinu najbolje objašnjenje za dokaze? Kad biste dublje zaorali – kad biste se oduprli tome da unaprijed donosite zaključke i sustavno istražili dokaze – što biste pronašli?

O tome govori ova knjiga. Zapravo ću vam prepričati i detaljno vam izložiti svoje duhovno putovanje koje je trajalo gotovo dvije godine. Povest ću vas sa sobom na razgovore s trinaest vodećih znanstvenika i stručnjaka s besprijekornim akademskim preporukama.

Tko je on zapravo bio? Što je o sebi tvrdio?

Proputovao sam Sjedinjene Države uzduž i poprijeko – od Minnesote do Georgije, od Virginije do Kalifornije – da čujem njihova stručna mišljenja, da im se suprotstavim svojim skeptičnim primjedbama, da ih prisilim da svoje stavove brane čvrstim podacima i uvjerljivim argumentima – da im postavim ista ona pitanja koja biste im vjerojatno i vi postavili kad bi vam se pružila prilika.

U toj sam se potrazi za istinom koristio svojim novinarskim iskustvom u praćenju sudskih istraga, pa sam tako proučio mnogobrojne kategorije dokaza – iskaze očevidaca, dokumentaciju, potkrjepljujuće dokaze, opovrgavajuće dokaze, znanstvene dokaze, psihološke dokaze, dokaze utemeljene na indicijama i, da, čak i otiske prstiju (to zvuči zanimljivo, zar ne?).

Na istu ćete klasifikaciju dokaza naići u sudnici. Možda je takav pravnički pristup najbolji način da razmotrite ovaj slučaj – tako da sebe zamislite u ulozi porotnika.

Kad bi vas izabrali i pozvali za porotnika na pravom suđenju, od vas bi tražili da potvrdite kako niste unaprijed donijeli zaključke o slučaju. Morali biste prisegnuti da ćete biti nepristrani i pravedni te da ćete zaključke donositi na temelju činjenica, a ne vlastitih hirovitih predodžbi ili predrasuda. Od vas bi zahtijevali da promišljeno razmotrite vjerodostojnost svjedoka, da pažljivo prosuđujete o njihovim iskazima te da o dokazima prosuđujete strogo u skladu sa zdravim razumom i logikom. A ja vas molim da čitajući ovu knjigu jednako tako postupate.

Ako je Isusu za vjerovati – tada ništa nije važnije od toga kako ćete odgovoriti na njegov poziv

U konačnici, odgovornost za donošenje pravorijeka leži na porotnicima. To ne znači da oni u svoju prosudbu moraju biti stopostotno sigurni, budući da u životu ni u što ne možemo biti apsolutno sigurni. Tijekom suđenja, od porotnika se traži da odvagnu dokaze i da donesu najbolji mogući zaključak. Drugim riječima – da se vratimo na slučaj Jamesa Dixona – koji scenarij najbolje odgovara činjenicama?

Vaša je zadaća da to utvrdite. Nadam se da ćete toj zadaći pristupiti ozbiljno jer bi o tome moglo ovisiti više od pukog zadovoljavanja znatiželje. Ako je Isusu za vjerovati – a shvaćam da to ‘ako’ za vas u ovom trenutku može biti jako veliko – tada ništa nije važnije od toga kako ćete odgovoriti na njegov poziv.

Ali, tko je on zapravo bio? Što je o sebi tvrdio? Postoji li ijedan vjerodostojni dokaz koji bi potkrijepio njegove tvrdnje? Upravo to se nadamo doznati ukrcavajući se na zrakoplov za Denver, gdje ćemo obaviti prvi razgovor. (…)

Iz knjige: Istraga o Kristu, Lee Strobel, STEPress, 2009.

Više o knjizi možete saznati ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 20
  •  
  •  
  •  
Na vrh