Foto: Pixabay

Unatoč ovim pojedinostima (više od 140 njih) te više od trideset mjesta koja se odnose na stvarne ljude, okorjeli bi skeptik mogao reći kako to ne mora nužno značiti da je Novi zavjet istinit: „Pretpostavimo da je Novi zavjet zapravo povijesni roman – fantastika smještena u stvarni povijesni kontekst kao što su romani Toma Clancyja” (američki pisac romana povijesne fikcije; postigao je svjetsku slavu svojim špijunskim i vojnim trilerima čija je radnja smještena u vrijeme i nakon Hladnog rata; op. prev.).

Povijesni roman?

Ova je teorija problematična zbog više razloga. Prvo, ona ne može objasniti zašto se od građe koju nalazimo u djelima nezavisnih ne-kršćanskih autora može sastaviti priča koja je slična novozavjetnoj. Ako su novozavjetni događaji izmišljeni, zašto su onda ne-kršćanski pisci zabilježili neke od njih kao da su se zaista dogodili?
Drugo, ova teorija ne može objasniti zašto su novozavjetni pisci iskusili progone, mučenje i smrt. Zašto bi pristali na takva trpljenja ako je priča izmišljena? (Više o tome u sljedećem poglavlju.)

Zapravo ovu tvrdnju prema kojoj su novozavjetni događaji dio velike zavjere možemo pronaći samo u romanima, dok se takve tvrdnje u stvarnom svijetu ruše pod težinom dokaza

Treće, pisci povijesnih romana za glavne likove u svojim pričama obično ne koriste imena stvarnih osoba. Kad bi to činili, ti bi stvarni ljudi – osobito ako se radi o utjecajnim državnim ili vjerskim službenicima – zanijekali priču, uništili vjerodostojnost autorâ, a možda bi čak i posegnuli za kaznenim mjerama protiv njih. Kao što smo vidjeli u Novom zavjetu nalazimo najmanje trideset stvarnih povijesnih ličnosti čije su postojanje potvrdili ne-kršćanski izvori, a mnogi su od tih osoba bili istaknuti i utjecajni vođe.

Konačno, budući da u Novom zavjetu o tim događajima nalazimo više neovisnih izvještaja devetorice različitih autorâ, teorija prema kojoj je NZ povijesni roman morat će pretpostaviti da je između ovih autorâ raspršenih diljem antičkog svijeta postojala velika zavjera koja je trajala od dvadeset do pedeset godina. Ni to nije uvjerljivo. Zapravo ovu tvrdnju prema kojoj su novozavjetni događaji dio velike zavjere možemo pronaći samo u romanima, dok se takve tvrdnje u stvarnom svijetu ruše pod težinom dokaza.

Novi zavjet: jedan izvor ili mnogo njih?

Skeptici bi sada mogli prosvjedovati govoreći da, iako imamo svjedočanstva očevidaca, ne može se vjerovati da je Novi zavjet vjerodostojan jer se on temelji na samo jednom izvoru, a ne sačinjava, kako mi tvrdimo, ʽviše nezavisnih izvještajaʼ. Skeptici često griješe kad ovako razmišljaju jer ne čine razliku između Biblije kao „religiozne knjige” i povijesnih spisâ od kojih se Biblija sastoji.

Dakle, kada razmatramo povijesnu vjerodostojnost Novog zavjeta, trebamo se stalno podsjećati na činjenicu da je Novi zavjet koji čitamo u Bibliji zbir većim dijelom neovisnih zapisa proizašlih iz pera devetorice različitih autorâ

Dakle, kada razmatramo povijesnu vjerodostojnost Novog zavjeta, trebamo se stalno podsjećati na činjenicu da je Novi zavjet koji čitamo u Bibliji zbir većim dijelom neovisnih zapisa proizašlih iz pera devetorice različitih autorâ. Nije ga niti napisala niti uredila jedna osoba ili Crkva. Iako novozavjetni autori opisuju više istih događaja te su možda čak koristili građu iz istih ranijih izvora, dokazi ukazuju na to da novozavjetni spisi sadrže nekoliko međusobno neovisnih redaka svjedočanstva očevidaca.

Evo kako znamo da imamo neovisna svjedočanstva očevidaca.
1) Tekst svakog pojedinog glavnog autora sadrži ranu i jedinstvenu građu koju mogu poznavati samo očevici.
2) Autori u svojim izvještajima opisuju iste osnovne događaje, ali pritom unose različite pojedinosti.
Evo zašto su različite pojedinosti važne: da su svi izvještaji proizašli iz jednog te istog izvora ili pak od jednog jedinog redaktora, tada se oni ne bi razlikovali u pojedinostima već bi bili usklađeni. Kada rani izvještaji iznose istu osnovnu pripovijest no istovremeno sadrže različite pojedinosti, povjesničari s pravom zaključuju da pred sobom imaju nezavisne izvještaje očevidaca o stvarnim povijesnim događajima (v. treći povijesni test sa stranice ???. Priča zasigurno nije izmišljena jer neovisni izvori ne bi nikada mogli smisliti istu fantastičnu priču.

…za osnovnu novozavjetnu priču postoji najmanje četiri neovisna izvora dok ih za uskrsnuće imamo najmanje šest

Prema ovim standardima znamo da su Ivan i Marko svoje izvještaje napisali neovisno jedan o drugome i da se Lukino evanđelje te Matejevo evanđelje dovoljno razlikuju od Markova i jedno od drugoga kako bismo zaključili da su se ti autori u novozavjetne događaje osvjedočili neovisno jedno o drugome. Dakle, za osnovnu novozavjetnu priču postoji najmanje četiri neovisna izvora dok ih za uskrsnuće imamo najmanje šest ((uz ovu četvoricu tu su Pavao (1 Kor 15,8) i Petar (1 Pt 1,21)).

Ništa nas ne može više uvjeriti u to da su se ti povijesni događaji zaista dogodili, osim ako ih mi sâmi nismo vidjeli svojim očima

Šestorica zdravih, razboritih očevidaca, koji se odbijaju odreći svoga svjedočanstva čak i pod prijetnjom smrti, na sudu bi uvjerila svakoga, u sve (čak i bez dodatnih potkrepljujućih dokaza koji potvrđuju novozavjetnu pripovijest). Na temelju takvih iskaza (svjedočanstava) očevidaca donosi se presuda koja je izvan svake razumne sumnje. Ništa nas ne može više uvjeriti u to da su se ti povijesni događaji zaista dogodili, osim ako ih mi sâmi nismo vidjeli svojim očima.

Međutim, trebamo riješiti još nekoliko problema prije nego što zaključimo da je Novi zavjet posve povijesno pouzdan, primjerice trebamo odgovoriti na pitanje Kako znamo da očevici u svojim svjedočanstvima nisu pretjerivali ili ih uljepšavali? Odgovor na to pitanje pročitaj u knjizi:

N. L. Geislera i F. Tureka „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi pročitajte ovdje. Kupiti ju možete po sniženoj ciojeni od 60 umjesto 120 kuna, ovdje.