Svjedočanstva

SRETNA SIGURNOST

Nisam jaka k’o Herkules ili moćna k’o Superman, ali znam kome sam i zašto povjerovala Kad znamo da uz nas stoji On, naš mir, naša sigurnost, možemo proći kroz sve teške i neizvjesne trenutke…

Nisam jaka k'o Herkules ili moćna k'o Superman, ali znam kome sam i zašto povjerovala

Foto: Shutterstock


 

Nedavno me jedan mladi svećenik, dragi prijatelj priupitao za savjet. Naime, trebao bi govoriti na susretu roditelja petero i više djece. Ima on tisuću ideja i sve su dobre, no želi da taj susret odjekne i da u srcu roditelja ostane dobra poruka. Ostala sam malo zatečena njegovim pitanjem, nekako mi je velika odgovornost davati savjete na prvu. Zato sam mu rekla neka malo pričeka, da ću vidjeti s Duhom Svetim jer On zna najbolje.

Nije mi iz glave izlazila ta priča o tom susretu, i uskoro mi se pred očima pojavila slika milosrdnog Oca. Naime, taj otac koji je imao dva sina, fascinantan mi je u svojoj ljubavi. Mlađi sin ga je zamolio da mu „iskešira njegov“ dio kako bi mogao otići od njega i „konačno“ početi „pravi“ život… I nije se taj otac ništa bunio. Prihvatio je odluku svog sina, dao mu što je tražio i pustio ga da ode. Nije provjeravao kamo ide njegov novac, ni s kime se sve njegov sin druži. Ne, nije ga zvao ni na mobitel niti mu je slao e-mailove niti mu je pisao prijeteće poruke na društvenim mrežama. Uglavnom, taj je otac strpljivo čekao i dočekao povratak sina. A kad se taj njegov sin vratio – takav, sav nikakav i u dronjcima; otac ga grli. Ne, ne grdi ga, već ga grli! Čovječe! Ma što mu je samo bilo na pameti? Ništa, ništa mu nije bilo na pameti. Ili ipak? Da, na pameti mu je bila ljubav koja ne pamti zlo, nije razdražljiva, sve pokriva, sve vjeruje i svemu se nada i sve podnosi (1 Kor 13).

I kažem tom vrijednom prijatelju kako bi bilo korisno progovoriti upravo o toj ulozi milosrdnog Oca i primijeniti taj odnos na odnose u današnjim obiteljima. Svidjela mu se ideja i još je u fazi razrade.

Nekako se „slučajno“ poklopilo pa mi se još isti dan javila jedna druga draga duša. Također je u pitanju obiteljska situacija. Riječ je o prijateljici koja nekoliko godina živi i radi u inozemstvu. Najprije mi se ispričala jer se kao javlja samo kad nešto treba, ali zatim mi je kazala da zapravo često misli na mene. Ne zamjeram joj. Ipak je ona jedna od „mojih“ mladih koje mi je Isus tako maštovito stavio na put života. I nije dobro. U prvoj poruci nije imala ni snage reći mi što ju je snašlo. Samo mi je dala naslutiti da joj se događa nešto grozno. Pratile su me njezine poruke i krajem dana sam joj se ponovno javila i rekla kako mi se čini da je nju ili nekoga od njezinih snašla neka teška dijagnoza. Ali da nek’ se samo bori i da nema odustajanja. I uskoro dolazi odgovor. Riječ je o njezinoj petogodišnjoj kćerkici; dijagnosticirana joj je neka bolest koja još nije ni poznata, doktori ni sami ne znaju kako je identificirati i kako je liječiti. Još nije sve to sigurno, čeka je još neko testiranje krajem mjeseca pa da se potvrde crne dijagnoze u koje ona ne želi vjerovati, ali ipak joj iz dana u dan uzimaju snagu za dalje. Izuzetno je loše, nema volje za život, curica joj je centar svijeta i ona sad više ne vidi razloga za život. Jer oboljeli od te bolesti navodno slabe iz dana u dan, odumiru im dijelovi mozga zaduženi za motoriku, govor itd. Praktički je izbezumljena jer će svaki dan gledati kako joj dijete polako umire.

Što joj reći? Kako u toj situaciji pričati o Bogu i milosrdnom Ocu kad sam i sama nedavno prolazila kroz krizu vjere? Ona je u vjeri, ali ne sad nešto pretjerano… Vodi povremeno malenu u crkvu, tu je za blagdane itd. Ali sad trenutno čak ni ne poziva Boga na red, samo očekuje neko čudo i slabašno se nada da će na tom specijalističkom pregledu biti utvrđeno kako njezina malena ipak nema tu neobičnu bolest. Nisam joj imala potrebu govoriti da njezina malena nije njezino vlasništvo, već da je ona Božje dijete i da je najbolje što može to da sve stavi u prave Ruke. U takvim situacijama čovjek stvarno nije pametan i oprezno važe što će reći samo da dragu osobu ne gurne u još dublji ponor. Jedino sam joj mogla reći kako ipak ima na nečemu biti zahvalna. Naime, njezin muž je i dalje tu uz njih. Znam nekoliko primjera kad su muževi i očevi u takvim teškim situacijama jednostavno dali petama vjetra. Nisu se snašli u muci koja ih je zadesila. A evo, ovaj čovjek ipak stoji uz njih, štoviše ohrabruje ovu mladu majku riječima: „Ona je naša. Nećemo je smjestiti ni u kakvu ustanovu i brinut ćemo se za nju dokle god možemo. Ona će napredovati. Borit ćemo se zajedno!“

Posvjedočila sam joj kako se sama nosim sa svojim dijagnozama jer mi je svako malo napisala – ti si barem imala neku nadu. No, kad sam joj posvijestila da mi nije bilo lako prihvatiti promjene u zdravstvenom stanju, onda joj je postalo malo lakše. Nije lako kad netko od tebi dragih ljudi pati. I nije jednostavno promatrati kako netko tone u depresiju, a ti ga svojom snagom ne možeš izvući i zapravo si bespomoćan. Ali nisi! Kad zamoliš ljude da mole za neku potrebu, onda se događaju prava mala čuda pa tako i najcrnje situacije postaju podnošljivije.

Osobno, shvatila sam i znam jedno – sve je lakše kad je Bog u životu na prvom mjestu. Kad je On centar mog svijeta. Tada nemoguće postaje moguće. Ne, nije lako, i često bude brutalno teško. Pa, prije koji tjedan dogodilo mi se toliko teških situacija kojima su bili pogođeni moji najbliži, a time i ja sama, da sam u naletu slabosti jednom prijatelju napisala: „Čuj, mislim da sam se trebala zvati Jobika, a ne Anika jer ovo stvarno više nije normalno“. Naime, u tom razdoblju kad se nisam uspjela ni pridići od jedne muke, a već je uslijedila iduća – preostajalo mi je samo jedno: svako jutro, uvijek iznova, unatoč svemu odlučiti se za Boga. Bila je to teška i mučna odluka jer od Milosrdnog Oca nigdje ni traga ni glasa. No, svjesno sam odlučila da ne želim na stranu Sotone i da unatoč svoj muci i napastima i kušnjama koje su se obrušile na mene – jednostavno ne želim život bez Boga. I eto, preživjela sam. Ne, nisam sad jaka k’o Herkules ili moćna k’o Superman, ali znam kome sam i zašto povjerovala. Sretna sigurnost? Da, kako to kaže jedna lijepa pjesma: „Sretna sigurnost Isus je moj, Njemu sam dao sav život ja svoj. Baštinik spasa sretan sam ja. Rođen od Duha i krvlju spran.“ Sretna je sigurnost kad znaš Tko je centar tvog svijeta i tvog života. Tada, uz molitvu i podršku dobrih duša, uspiješ preživjeti i ono za što ti se čini da nikad ne bi mogao preživjeti.

A moja prijateljica? Još uvijek nije dobro, ali je odlučila svakako imati još djece i obećala mi je da, ako preživi čekanje do pretrage koja će definirati bolest njezine malene, da je tada moram uključiti u svaki humanitarni rad za koji znam da postoji. To će onda biti njezin život – pomagati potrebnima. 🙂

Anika Sačić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh