Svjedočanstva

OZDRAVLJENJE PO ZAGOVORU PADRE PIJA

„Nisam ja učinio nikakvo čudo. Samo sam se pomolio za tebe. Gospodin te je ozdravio“ Zaustavio sam se, pogledao štake koje sam držao u rukama i rekao: „Zaista, ja hodam! Ne osjećam više ni najmanju bol.“ „ Tata“, nadoda moj sin, „ti si u ispovjedaonici kod Padra Pija klečao“

Foto: Pixabay


 

Giuseppe Canaponi nekadašnji je željeznički radnik iz Toskane koji je preminuo 1983. u dobi od sedamdeset godina. On je također iskusio ozdravljenje po zagovoru Padra Pija, koje ljudi također smatraju čudom. „Moj je slučaj neobjašnjiv prirodnim zakonima“, Canaponi je uvijek govorio. Sa znanstvenog gledišta njegova je noga trebala biti potpuno ukočena, ali on ju je mogao savijati kao da je potpuno zdrava.

(…) Godine 1945. Giuseppe Canaponi je živio u Sarteanu u provinciji Sieni. Bio je oženjen i imao je sinčića. Radio je kao električar na željeznici. Ujutro 21. svibnja dok je motorom putovao na posao, udario ga je kamion. Kada su ga dovezli u bolnicu, bio je na samom rubu smrti. Liječnici su ustanovili frakturu lubanje, frakturu iznad oka, puknuti bubnjić uha, nekoliko slomljenih rebara, a lijeva mu je noga bila slomljena na pet mjesta. Visio je tako između života i smrti nekoliko dana dok mu se stanje nije stabiliziralo. „Moj je oporavak bio dug, ali uspješan. Jedino je moja noga ostala u vrlo lošem stanju.“

Noga mi je bila toliko polomljena da to nijedan liječnik nije uspio popraviti, iako sam odlazio iz bolnice u bolnicu. (…) Početkom 1948. otpušten sam iz ortopedske klinike u Sieni, a liječnici su ustanovili da je moje stanje nepopravljivo.

Nakon niza pretraga, rendgena i savjetovanja, liječnici su bili spremni na još jedan pokušaj operacije, ali su istaknuli da su šanse za poboljšanjem i oporavkom vrlo ograničene. Nakon te njihove procjene nisam smogao snage za još jednu operaciju

(…) „Trebao sam se pomiriti s time da će mi noga biti ukočena do kraja života“, Canaponi je nastavio.

Bilo mi je tada trideset i pet godina i teško sam se mogao prepustiti takvoj sudbini. Odlučio sam potražiti savjet drugih specijalista. Ponovno sam otišao na liječenje u bolnicu Rizzoli u Bologni. Nakon niza pretraga, rendgena i savjetovanja, liječnici su bili spremni na još jedan pokušaj operacije, ali su istaknuli da su šanse za poboljšanjem i oporavkom vrlo ograničene. Nakon te njihove procjene nisam smogao snage za još jednu operaciju.

Postao sam opak poput ranjene životinje. Nikoga nisam želio vidjeti u svojoj blizini. Nisam više želio živjeti. Sav sam svoj bijes iskaljivao na supruzi, koja me je pokušavala ohrabriti

Izgubio sam svaku nadu. Postao sam opak poput ranjene životinje. Nikoga nisam želio vidjeti u svojoj blizini. Nisam više želio živjeti. Sav sam svoj bijes iskaljivao na supruzi, koja me je pokušavala ohrabriti. Za kretanje sam koristio štake, ali mogao sam se tako vući tek nekoliko metara jer osim što mi je noga bila ukočena, bila je puna otvorenih rana koje su bile veoma bolne. Često sam pokušavao sam stati na noge, ali bih uvijek padao. Tada bih zavrištao, bjesnio, proklinjao Boga i sve oko sebe.

Moja je supruga bila vjernica, ali ja nisam vjerovao u Boga. Ona je odlazila u crkvu, a ja sam joj se zbog toga rugao. Psovao sam kako bih joj napakostio, na što bi se ona rasplakala.

„Zašto ne odvedete svoga supruga k Padru Piju u San Giovanni Rotondo? Ondje živi jedan fratar kapucin koji čini čuda.“

Jednoga dana jedan je svećenik došao u našu župu održati predavanje. On je bio iz Sarteana, a kada je čuo za mene, želio je razgovarati s mojom suprugom. „Zašto ne odvedete svoga supruga k Padru Piju u San Giovanni Rotondo? Ondje živi jedan fratar kapucin koji čini čuda.“ Sva puna nade ona mi je prenijela što joj je on rekao. Ja sam se na to samo nasmijao psujući i proklinjući čak i Padra Pija.

Kako se bližio kraj godine, rekoh svojoj ženi da pristajem na odlazak k Padru Piju. „Hajdemo pokušati čak i to.“

Moja žena se nije htjela odreći ovog tračka nade. Nekoliko je puta pisala Padru Piju, ali nikada nije primila odgovor. Zatim mi je počela govoriti o njemu moleći me da ga posjetimo njoj za ljubav. Moje se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo. Shvatio sam da se moj život bliži kraju. Moj je život bio potpuno prožet beznađem. Kako se bližio kraj godine, rekoh svojoj ženi da pristajem na odlazak k Padru Piju. „Hajdemo pokušati čak i to.“

Odlučili smo poći onamo na Badnjak. Međutim, dva dana prije odlaska dobih strašnu upalu bubrega. Nakon što sam noć proveo u strašnim bolovima, oporavih se, te smo na put ipak krenuli 24. prosinca 1948. kako smo i planirali. Put je bio težak. U vlaku sam ležao na nosilima, ali pri svakom izlasku i ulasku u naš kupe, osjećao sam nepodnošljivu bol.
(…)U ono je vrijeme San Giovanni Rotondo bio tek mali grad. Autobus se zaustavljao dva kilometra od kapucinske crkve. Ulice tad još nisu bile ni popločene. Ni sam ne znam kako sam uspio doći do crkve. Kada sam ušao u nju, legao sam na klupu u nekoj polusvijesti.

Ispovjednik je sjedio oborena pogleda i ruku skrivenih ispod habita. Kada je podigao desnu ruku kako bi toj ženi udijelio odrješenje grijeha, shvatih da nosi rukavice bez prstiju. „To je on“, rekoh sebi u bradu

Nikada nisam vidio fotografiju Padra Pija, tako da nisam znao kako on izgleda. U crkvi je bilo nekoliko fratara. Onaj najbliže meni u tom je trenutku ispovijedao jednu ženu, a zastor njegove ispovjedaonice bijaše napola otkriven. Ispovjednik je sjedio oborena pogleda i ruku skrivenih ispod habita. Kada je podigao desnu ruku kako bi toj ženi udijelio odrješenje grijeha, shvatih da nosi rukavice bez prstiju. „To je on“, rekoh sebi u bradu. U tom je trenutku Padre Pio podigao pogled i zagledao se u mene nekoliko sekundi. Moje se tijelo počelo tresti od tog pogleda kao da me udario grom.

Propinjući se na štakama, dovukao sam se do Padra Pija. Pokušao sam mu nešto reći, ali on mi nije dao priliku da progovorim. Počeo je govoriti i, savršeno, do u detalje, opisivati moj život, moju osobnost i moje ponašanje

Nekoliko minuta kasnije Padre Pio je izašao iz svoje ispovjedaonice i otišao. Upitah sakristana kada će se vratiti, a on odgovori: „U četiri sata popodne počinje u sakristiji ispovijedati muškarce“. Vratili smo se u crkvu u četiri sata. Moj me je sin dopratio do sakristije. Padre Pio je već počeo ispovijedati. Ispred mene je bilo tek nekoliko ljudi. Za petnaest minuta na red sam došao i ja. Propinjući se na štakama, dovukao sam se do Padra Pija. Pokušao sam mu nešto reći, ali on mi nije dao priliku da progovorim. Počeo je govoriti i, savršeno, do u detalje, opisivati moj život, moju osobnost i moje ponašanje. Govorio je kao da je oduvijek živio sa mnom. Pričao je mekim glasom uopće me ne osuđujući. Pomogao mi je uvidjeti kako je besmisleno moje ponašanje. Upijao sam svaku njegovu riječ uopće ne razmišljajući o svojoj nozi.

Potpuno nesvjestan kleknuo sam i napravio znak križa. Uopće ne misleći na svoju nogu, ustadoh, uzeh štake u ruke i počeh hodati potpuno normalno

Kada je Padre Pio podigao ruku kako bi mi dao odrješenje, ponovno sam se počeo tresti cijelim tijelom kao i toga jutra. Potpuno nesvjestan kleknuo sam i napravio znak križa. Uopće ne misleći na svoju nogu, ustadoh, uzeh štake u ruke i počeh hodati potpuno normalno. Moja me je supruga čekala u crkvi i isprva uopće nije primijetila da hodam bez štaka, nego mi je samo rekla: „Kakav je to mir na tvome licu!“ Ostali smo neko vrijeme u molitvi, a onda se uputismo prema vratima crkve.

„Giuseppe, pa ti hodaš!“

Tek je u tom trenutku moja supruga shvatila što se dogodilo. „Giuseppe, pa ti hodaš!“ Zaustavio sam se, pogledao štake koje sam držao u rukama i rekao: „Zaista, ja hodam! Ne osjećam više ni najmanju bol.“ „ Tata“, nadoda moj sin, „ti si u ispovjedaonici kod Padra Pija klečao.“

Rane koje su mi ranije bile veoma bolne i koje su krvarile, sada su potpuno zacijelile. Ostali su samo mali ožiljci. „Ja sam uistinu ozdravio“, uzviknuh svojoj ženi sav u suzama

Bio sam duboko potresen. Oči su mi bile pune suza. „Što se dogodilo?“ rekoh naglas. Nisam mogao vjerovati pa stadoh savijati nogu. Od crkve do hotela hodao sam ubrzanim korakom. Odmah sam se uspeo u svoju sobu, uzeo jastuk s kreveta, bacio ga na pod i kleknuo na njega. Zatim sam ustao i ponovno kleknuo. Sve sam te kretnje činio ne osjećajući nikakvu bol ni nelagodu. Svukao sam hlače i pogledao svoju nogu. Rane koje su mi ranije bile veoma bolne i koje su krvarile, sada su potpuno zacijelile. Ostali su samo mali ožiljci. „Ja sam uistinu ozdravio“, uzviknuh svojoj ženi sav u suzama.
Vijest o mome ozdravljenju se brzo proširila. U hotelu su se svi sjećali u kakvom sam stanju stigao toga jutra. Slavili smo cijelo popodne. Te noći nisam mogao zaspati. Sutradan pođoh zahvaliti Padru Piju. Kada me je ugledao, nasmijao se. Zatim je podigao oči prema nebu i rekao: „Nisam ja učinio nikakvo čudo. Samo sam se pomolio za tebe. Gospodin te je ozdravio.“

Ulomak iz knjige „Padre Pio – čovjek nade“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh