Svjedočanstva

SVJEDOČANSTVO JEDNE ŽENE

ISCJELJENJE RANJENA SRCA Nisam bila dovoljno dobra “Ta je očeva izjava bila važna za izlječenje mog slomljenog srca. To što sam čula, pomoglo mi je oprostiti mu. Shvatila sam da nisam umišljala da se loše odnosio prema meni. Dobra je posljedica toga bila da sam mogla oprostiti, ali ne odmah…“

Nisam bila dovoljno dobra

Foto: Shutterstock


 

Isus je rekao da je poslan liječiti slomljena srca. To je učinio i meni. Većinu sam života bila emocionalno zlostavljana. Otac i suprug govorili su mi da sam luda i glupa. Govorili su da ništa ne mogu učiniti kako treba. Čak su me uspoređivali sa susjedovom djecom koja su bila moje dobi. Pitali su me: „Zašto ne možeš biti poput njih?“

Nije bilo dovoljno što sam bila među najboljima u školi. Zašto nisam više postigla? Učila sam i trudila se.

Nisam mogla udovoljiti svome ocu. Samo se je jednom ponosio mnome. U osmom sam razredu dobila američku medalju časti. Tata je u to vrijeme bio u bolnici. Devet godina nakon moje udaje ponovno je bio u bolnici umirući od raka. Moj ga je suprug otišao posjetiti. Tata mu je rekao da žali što nije bio bolji prema meni i da sam mu najbolja. Bila sam iznenađena što mi je suprug to prenio. Odnosio se je prema meni isto kao i moj otac.

Osjećala sam da ništa ne mogu učiniti kako treba, pa sam odlučila ništa ne činiti kad god je to moguće. Postala sam perfekcionist. Postavljala sam si visoke ciljeve znajući da neću uspjeti

Ta je očeva izjava bila važna za izlječenje mog slomljenog srca. To što sam čula, pomoglo mi je oprostiti mu. Shvatila sam da nisam umišljala da se loše odnosio prema meni. Dobra je posljedica toga bila da sam mogla oprostiti, ali ne odmah. Čak me i danas đavao napada podsjećajući me kako su se loše odnosili prema meni. (…) Osjećala sam da ništa ne mogu učiniti kako treba, pa sam odlučila ništa ne činiti kad god je to moguće. Postala sam perfekcionist. Postavljala sam si visoke ciljeve znajući da neću uspjeti. Na taj sam način mogla reći da je tata u pravu. Nisam bila dovoljno dobra.

Ni moja majka nije bila zadovoljna sa mnom. Nisam mogla čak ni krevet ispravno složiti. Sama bi to napravila umjesto da me nauči kako treba. Moji su roditelji psovali i proklinjali obitelj. Sve do sada nisam vidjela da je i ona bila povrijeđena. Razvila je kompleks „mučenika“. Kad tata nije psovao, šutio je danima. To je često bilo gore nego verbalno iskazivanje bijesa. Hodala sam na prstima da ga ne bih razljutila. Moja su braća imala svoje načine „izbjegavanja“ problema.

Bila sam znatiželjna i avanturist. Kad sam se pokušala zbližiti s majkom i razgovarati s njome, nije me slušala. Željela je znati zašto sam se uvijek prepirala s njom. Naučila sam šutjeti. Moji mi roditelji nisu pokazivali ljubav: nisu me ni grlili ni ljubili. Žudjela sam za bliskošću. Došla sam do zaključka da je Bog isti kao i oni. U mojim je očima bio strog, nije opraštao ni iskazivao ljubav. Bio je spreman kazniti i za najmanju pogrešku. Zavukla sam se u ljušturu. Dodavala sam ciglu po ciglu zidu koji sam gradila, kako mi se nitko ne bi mogao približiti. Nisam mogla podnijeti odbijanje.

Pretvarala sam se da su ljudi drugačiji nego što su stvarno bili. Nisam ih mogla prihvatiti takve kakvi jesu. Ja nisam bila prihvaćena, pa zašto bi drugi bili?

Postala sam „božicom“ svog malog izmišljenog svijeta. Zakopala sam se u knjige u kojima su ljudi uvijek bili dobri prema meni. Moj je izmišljeni svijet bio mnogo bolji od pravog. Izvana sam radila sve što i drugi ljudi, poput plesanja, vožnje koturaljki, odlaska u kino. Pretvarala sam se da su ljudi drugačiji nego što su stvarno bili. Nisam ih mogla prihvatiti takve kakvi jesu. Ja nisam bila prihvaćena, pa zašto bi drugi bili?

Govorim to samo da dočaram kakva sam bila. Znam da postoje i drugi kojima je bilo slično ili gore. Teško mi je vjerovati svemu što je Bog učinio za mene od 2000. godine i još uvijek čini za mene (2006. godine). Sada kada imam 75 godina, prihvaćam to. Svakim sam danom sve sretnija. Bog mi je izliječio srce i oslobodio me! Otvorio je moje slijepe oči. Bila sam oslobođena od okova vlastitog zatvora. Slavim Boga svaki dan. Nikad nije prekasno.

Uspjela sam oprostiti svojim roditeljima i shvatiti da su možda napravili najbolje što su znali. Nikad neću znati kakve su živote imali. Moja je prošlost ondje gdje pripada: u prošlosti. Više me ne boli. Govorim to nadajući se da će netko tko to čita vidjeti da Bog to može učiniti za svakoga. Nadam se da neće trebati proći jednako dugo kao što je bilo u mom slučaju, da prime novi život kakav vam Bog želi.

Oslobođena sam svih zatvora, pa i onih koje sam sama stvorila

Sad znam da su me moji roditelji naučili mnogo dobrih stvari o kojim ću govoriti drugom prilikom. Moj život nije bio toliko loš koliko sam mislila. Toliko je povrijeđenih ljudi, i ja sam bila jedna od njih. Ako mogu pomoći barem jednoj osobi, sva će moja muka biti vrijedna. (…)

Isus je danas isti kao i jučer. Božja je Riječ još uvijek istinita. (…) Bila sam siromašna duhom, slomljena srca i zarobljena maštom. Bila sam slijepa jer nisam mogla vidjeti istinu. Oslobođena sam svih zatvora, pa i onih koje sam sama stvorila. Bog je Bog obećanja.

Izvor: testimonyshare.com

Prevela Ana Marija Lončar

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh