Neki dječak jednog dana dođe kući plačući. Da bi ga utješio, djed ga čvrsto zagrli, ali dječak je i dalje jecao. Djed ga pomilova po kosi nastojeći ga umiriti.
‒ Je li te tko tukao? – upita ga.
‒ Nije – odmahne dječak glavom.
‒ Je li ti netko nešto ukrao?
‒ Ne – odvrati dječak kroz plač.
‒ Pa što se onda dogodilo? – upita djed zabrinuto.
Dječak obriše nosić i počne djedu govoriti:
‒ Igrali smo se skrivača. Ja sam se sakrio na dobro mjesto i čekao sam tamo dugo vremena… Oni su bez mene završili igru i pošli svaki svojoj kući, a mene nitko nije tražio. Dječak je još drhtao dok je ponavljao djedu: ‒ Razumiješ li djede? Nitko
me nije tražio!

Svi mi poput djece imamo potrebu za ljubavlju, pažnjom, za time da budemo vrijedni u očima drugih, da nas traže, da imamo prave prijatelje. Nije prijatelj samo onaj kojeg ja trebam nego je to i onaj koji treba mene. Nemojmo prijatelje odbacivati samo zato jer nam ne trebaju u određenom trenutku; možda oni trebaju nas, a upravo tada pokazujemo kakvi smo kao ljudi, kao prijatelji.

Book.hr