Osobni razvoj

OVO NAM TREBA ZA SVJEDOČENJE

Kako bi nevjernici znali da je u našem životu doista djelovao sam Bog, On nam daje tri znaka Uputa koju nam Bog daje za svjedočenje svog novog života pred ljudima nije nagovaranje, uvjeravanje ili raspravljanje, nego: rad na sebi, zavoljeti grešnika u sebi i drugima te – za one kojima to dvoje nije dovoljno – molitva...

Kako bi nevjernici znali da je u našem životu doista djelovao sam Bog, On nam daje tri znaka

Mislim da je svatko tko se obratio od prijašnjeg života, upoznao živoga Boga i odlučio slijediti ga, osjetio i potrebu objaviti to svima – uvjeriti vjernike da je obraćenje iskreno i trajno, a svim prijateljima ateistima dokazati da Bog postoji i da itekako djeluje. Usto se još uvjerimo da je naš zadatak obratiti sve oko sebe. A ipak nam ništa od toga ne uspijeva. Ne uspijevamo svojim najbližima dati vjerodostojno, uvjerljivo svjedočanstvo o svojoj vjeri.


Čitajući Stari zavjet, uočila sam da se još netko našao u sličnoj situaciji – Mojsije.

Kako će oni znati da je u mom životu doista djelovao sam Bog

Mojsije je odrastao među nevjernicima, odbačen od vjernika, bježi u tuđu zemlju i susreće živoga Boga – koji ga šalje nazad. Šalje ga među vjernike koje ne poznaje i kojima on, bivši grešnik, mora objasniti da se Bog objavio baš njemu, da je baš njega izabrao da izvede ostale iz kuće ropstva. I Mojsije pita: »Ali ako mi ne povjeruju i ne poslušaju me, nego mi reknu: ‘Jahve ti se nije objavio’?« Kako će oni znati da je doista sam Bog djelovao u njegovu životu, da si to nije sve umislio? Bog mu daje tri odgovora, tri znaka za izraelski narod: štap pretvoren u zmiju, bijelu gubu koja nestaje i vodu koja se pretvara u krv (Izl 4,1-9). Iste odgovore daje i nama.

Štap

»Što ti je to u ruci?« – zapita ga Jahve. »Štap«, odgovori. »Baci ga na zemlju!« – naredi mu Jahve. On ga baci na zemlju, a štap se pretvori u zmiju. Mojsije pred njom uzmače. Onda Jahve reče Mojsiju: »Pruži ruku i uhvati je za rep.« I on seže rukom i uhvati je za rep, a ona opet postade štap u njegovoj ruci. »Tako moraju vjerovati da se Jahve, Bog njihovih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, tebi objavio.«

Štap je za Mojsija imao više funkcija: služio mu je za upravljanje stadom i kao pomoć u hodu, možda i za obranu. Ono što mu je pomagalo u hodu kroz život i u upravljanju istim tim životom postalo mu je zmija – neprijatelj. I Bog mu zapovijedi da tog neprijatelja uhvati za rep, svlada, kako bi opet postao ono što je trebao biti: štap. To je slika svih mehanizama koje smo tijekom života stekli kako bismo pomogli sami sebi, zaštitili se od svijeta, preživjeli ono s čime se nismo znali nositi ili uspjeli kontrolirati okolnosti svog života. Kad upoznamo Boga, shvatimo da su ti mehanizmi zapravo kontrolirali nas, da su upravljali našim postupcima, mislima i osjećajima, ukratko – da su nam u biti neprijatelji. Prvi je, dakle, znak za koji Bog kaže da će uvjeriti druge u naše obraćenje to da ćemo svladati mehanizme koji su nas počeli sputavati, ograničavati nam slobodu, koji su nas učinili robovima, i da ćemo ih pretvoriti u ono što su prvotno bili – pomoć. Pomoć koju možemo koristiti ako i kada želimo.

Guba

Još mu Jahve rekne: »Uvuci ruku u njedra.« On uvuče ruku u njedra. Kad ju je izvukao, gle – ruka mu gubava, bijela kao snijeg. »Stavi opet ruku u njedra!« – naredi mu Jahve. On opet ruku u njedra. Kad ju je iz njedara izvukao, gle – opet je bila kao i ostali dio tijela. »Ako ti ne povjeruju i ne prihvate poruku prvoga znamenja, povjerovat će poruci drugoga znamenja.

Ako ih ne uvjeri prvi znak, uvjerit će ih drugi. Mojsije stavlja ruku u njedra (prsa) i vadi gubu. Kad se ljudi obrate, počinju u svojim srcima primjećivati tu skrivenu gubu, grijeh. I to ne samo očiti grijeh nego se otkrivaju i oni bijeli grijesi, stvarne namjere iza naših dobrih djela, prijateljskih opomena, velikodušnih žrtava Bogu… Uz Božju pomoć mi svoje srce vidimo onakvim kakvo doista jest.

»Stavi opet ruku u njedra!« – naredi mu Jahve. Bog nije odmah izliječio gubu njegova srca, već mu je prvo naredio da ono što vidi, zaraženu ruku, sebe bolesna i okaljana, opet primi u srce. Zapravo mu govori da se zavoli. Lako je zamrziti se kad nam se otkrije da nismo ni približno toliko dobri koliko smo mislili, kad mislimo da je mržnja prema sebi jedini način da taj grijeh izbacimo iz života. A Bog zapravo želi suprotno – želi da zavolimo grešnika u sebi (ne grijeh). Ne možemo voljeti svoje grešne bližnje kao same sebe ako ni sebe ne volimo dok smo grešni. To ne znači da nećemo težiti obraćenju ili da ćemo se držati grijeha, već samo da ne smijemo ograničiti ljubav prema sebi i drugima samo na one nepogrešive. »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.« (Iv 13,34) A ljubio nas je tako da je »dok još bijasmo grešnici« (Rim 5,8). Takva je ljubav potrebna i da bismo dobili iscjeljenje, odnosno da bismo se uopće mogli osloboditi grijeha. Onaj koji se zamrzi, ne dopušta da Božja milost uđe u njegov život, jer se čvrsto drži ideje da ju prvo mora zaslužiti. A bez njega nećemo postići ništa (Iv 15,5).

Zanimljivo je što je ovo jedini znak za koji ne piše da ga je Mojsije pokazao faraonu (Izl 7, 8-24). Mislim da nam to govori da će oni koji nisu ukorijenjeni u Bogu teško razumjeti kako je moguće voljeti grešnika, a ne grijeh. To vidimo po tome što današnje društvo ne zna više osuditi grijeh, a da ne misli da je istovremeno osuđen i grešnik. Tada je bolje ne pokazivati sam od sebe svoju grešnost ili činjenicu da smo u stanju ljubiti se, iako smo grešni, njima će izgledati kao licemjerje.

Voda koja se pretvara u krv

A ako ih oba ova znamenja ne uvjere pa ti ne povjeruju, zahvati vode iz Rijeke i prolij je po suhu. Voda što je budeš iz Rijeke uzeo na suhu će se u krv pretvoriti.

Bog nakon svakog znaka kaže Mojsiju da će Izraelci povjerovati, ali mu daje znak u slučaju da ne vjeruju. Kako je moguće da oni moraju povjerovati (Izl 4, 5), a ne vjeruju? Možda samo ne žele priznati ono što vjeruju? Kad netko vidi da se druga osoba mijenja, da ima snagu svladati osobine koje ga sputavaju i unatoč svemu imati ljubavi za sebe i druge, i usporedi to sa sobom koji to možda nije mogao, povjerovat će da tu ima nečega. Ali to možda neće htjeti priznati, bilo svjesno, bilo nesvjesno. Ovaj znak, voda koja se izlijeva na suhu zemlju i postaje krv, slika je milosti Duha Svetoga koja pada na kameno srce i daje srce od mesa. Daje srce koje može vjerovati. Za neke ponekad treba posebno moliti da se otvore, dok je drugima dovoljno samo vidjeti. Zanimljivo je da taj znak nema toliko veze s Mojsijem kao prva dva; on je samo posrednik, onaj koji je uzeo vodu i prolio ju. Tako smo i mi samo molitelji; Bog je onaj koji djeluje kada i kako hoće, koji omekša srca da se ostave ponosa i da vjeruju. Zanimljivo je da je ovaj znak koji u sebi skriva sliku izravne molitve za nekoga zapravo zadnji. Mi ljudi bismo htjeli da je prvi, da Bog odmah pokaže svoju silnu mišicu i čudima uvjeri svoj narod u svoje postojanje. Ali on je izabrao drugačiji put, nježniji u neku ruku, i koji nudi nešto divno: nadu u bolji život. Oni koji na nama vide kako Bog mijenja naš svakodnevni život, znat će što ih nakon obraćenja čeka. Vidjet će nas kao obične ljude kojima mogu prići, poniziti se bez straha i zatražiti pomoć.

*

Uputa koju nam Bog, dakle, daje za svjedočenje svog novog života pred svim ljudima nije nagovaranje, uvjeravanje ili raspravljanje, već: rad na sebi i na mehanizmima koji nas sputavaju, zavoljeti grešnika u sebi i drugima te – za one kojima to dvoje nije dovoljno – molitva.

Autorica: Dorotea Kelčec Ključarić

  • 47
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh