Foto: Pixabay

Jedne večeri telefonom zove mlada gospođa. „Moram hitno govoriti s vama.“ Nisam znao ni da postoji. Nikad ju nisam vidio u crkvi. Dođe nakon nekoliko minuta.

‘Ti nisi moja mama. Ti me nisi krstila. Svi su kršteni, samo ja nisam!’ viče plačući…

I poče: „Muž plovi. Živim s djetetom. Ima sedam godina. Ide u prvi razred. Nikada nije bilo problema. Sve u najboljem redu. Večeras ne znam što ću. Igrao se s djecom u ulici pod prozorom. Kad je došlo vrijeme večere, zovem ga, zovem – i ne javlja se! Znam da me čuje. Neće se javiti. Zovem jače. Ništa. Siđem, pograbim ga. Otimlje se, rida. I viče: ‘Ne idem više k tebi. Ti mi nisi mama.’

Odvezem ga silom u kuću. Nije htio večerati. ‘Reci mi što je!’

‘Ti nisi moja mama. Ti me nisi krstila. Svi su kršteni, samo ja nisam!’ viče plačući. Muž plovi. I stalno hoćemo, hoćemo i godine su prošle… Recite, što da radim?“

Zaista nevjerotno, dijete od sedam godina traži krštenje. Dijete ispravlja pogreške svojih roditelja!

„Gospođo,“ rekoh, „tući ga ne smijete. Idite kući i dovedite ga k meni. Ako ne bude htio, doći ću ja k vama.“

Nakon petnaest minuta, eto ih oboje.

„Najprije mi reci ime. Ti si velik, ne mora za tebe govoriti mama.“ I odmah prijeđe k meni.

„Ti bi se htio krstiti?“

„Da, svi ostali su kršteni.“

„Dobro, to je lijepo. Ali ja ću ti reći kako se to čini. Kako ćemo to učiniti. Kad je dijete maleno, mama i tata ga ponesu u crkvu. Drže u naručju i svećenik ga krsti. Kad je tko velik kao ti, ne mogu ga držati u naručju. Takav momak sam ide u crkvu s njima. Mama te ne može krstiti tek tako. Treba pisati tati ili ga čekati kad dođe kući i sve mu reći.

I na proljeće, kad se djeca pričeste, ti ćeš se krstiti i pričestiti. Ako se slažeš, onda smo se dogovorili. Ako se mama slaže, onda će odmah pisati tati“

Onda, za krštenje treba nešto naučiti i znati zašto se krstiš. Zato ćeš se upisati na vjeronauk, sve naučiti, dolazit ćeš s ostalima u nedjelju na misu. I na proljeće, kad se djeca pričeste, ti ćeš se krstiti i pričestiti. Ako se slažeš, onda smo se dogovorili. Ako se mama slaže, onda će odmah pisati tati.“

Dječak pristade i utješi se. Moje su riječi po njegovoj duši pale kao kiša po suhoj zemlji.

„A sada mami daj ruku. Zajedno ćete večerati. Mama je obećala. Ti si obećao.  Sve smo se dogovorili.“

Majka se čudi kako je sve saslušao i prihvatio. Doista se dijete već naredne nedjelje pojavi na misi, na prvom vjeronauku. Bio je više zainteresiran nego druga djeca. Sve je naučio.

Kad se približi vrijeme krštenja, bez znanja majke, bez ičijeg savjeta, ode jedne večeri sve susjede u dugoj ulici zvati da mu dođu na krštenje. Susjedi su se čudili. Obitelj nije bila povezana s Crkvom. Čudili su se djetetu, odakle mu krštenje, odakle ideja da ih zove u goste. Naravno, dječak nije mislio kao goste za ručkom, nego u crkvi.

Na krštenje, nažalost, otac nije stigao. Brod je bio daleko. Svečanost se prve pričesti tradicionalno drži na svetkovinu Presvetog Trojstva. Dječak je blistao od sreće. Majka mu se nije pričestila, nisu još bili crkveno vjenčani. Sve se to sredilo naknadno, brigom njihova malodobnog djeteta. Putevi su Gospodnji neistraživi.

Duša čezne za svojim Stvoriteljem

To nije usamljen slučaj. Gotovo svake se prve pričesti krsti i pričesti pokoje odraslije dijete. Neku djecu ponese želja da budu zajedno s drugima. Kasnije se bez pomoći obitelji isto izgube i žive daleko od vjere. Neka se djeca uistinu osobno sretnu s Bogom i s Kristom i žive kao istinski vjernici cijelog života. Kolika je odgovornost što roditelji na vrijeme ne „srede“ svoju djecu? Djeca žeđaju Boga kao i odrasli. Obveza je obitelji i društva omogućiti djeci nesmetan naravni, vjerski i moralni razvoj. A glede krštenja Crkva ima zakon: „quam primum – što prije“, jer postoji ona prelijepa izjava: „anima naturaliter cristiana – duša je po naravi kršćanska“. Duša čezne za svojim Stvoriteljem.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Autor: vlč. Marijan Jelenić