Foto: Shutterstock
Postoje ljudi za koje, onako silno i jednostavno, u srcu i mislima poželimo: „Volio/voljela bih da živi vječno”. Svi to znamo reći za nekog bliskog: za majku, oca, brata, sestru, suprugu/supruga… A kad upoznamo stranca a poželimo isto… To se meni dogodilo. Susrela sam Boga u tom čovjeku. Njegovo Lice. Njegovu Ljubav. To možemo osjetiti samo za one koji i sami nose Vječnost u sebi.
Sav svoj život čeka svitanja i vrijedno radi
„Nono Ante” ima 84 godine; pastir je na jednome otoku. Kad smo tek stigli na otok, kratko smo se, prije odlaska na počinak, upoznali s njim. A moje srce i duša osjetili su kao da ga poznaju oduvijek.
Idućeg sam dana ustala prije svitanja da iskoristim priliku i uživam u vrtu, u jutarnjoj molitvi. I upravo kad sam pomislila da svi spavaju, ugledala sam ga kako izlazi iz dvorišta sa svojim starim i dobro očuvanim traktorićem. Odlazi do svojih ovčica. Jedna „bila kava” i feta kruha koliko u dlan stane i put ovčicama.
Nono sav svoj život čeka svitanja i vrijedno radi. Do deset sati je s ovčicama i onda se vraća na svom traktoriću. Nono na jedno uho ne čuje uopće a na drugo čuje svega 20%… Ma anđeli ga čuvaju. Takvu dušu. Dječju i anđeosku. Svoj među svojima.
Kad bi se vratio od ovčica, pridružio bi nam se uz ručak. Osmijeh mu ne silazi s lica. Kao da mu je urođen. Njegove oči duboke, radosne. U njima se zrcali mudrost. Pa pomislih: „On i gleda u Mudrost svaki dan. On živi u skladu s prirodom. On razgovara s ovčicama, on osjeća znakove vremena.”
Dive se njegovoj brižnosti i ljubavi prema ovčicama
Naravno, za svoga boravka na otoku, postavljala sam mu puno pitanja. Dani i godine bi bili malo za razgovor s njim.
Bio je radostan što mi se sviđa stara kamena kuća i sve što ju okružuje. Sve me je zanimalo. A on je oduševljeno prihvatio pokazati mi svaki kutak. Svaki dan kad je za to vrijeme on sakuplja drva za ogrjev. Kad se vraća od ovčica, u prikolici doveze drva. U ostavu pored ljetne kuhinje uredno slaže drva određena za pečene janjce. U kaminu ili na žaru. Zatim mi je pokazao kamo sprema drva za ogrjev; pa podrum gdje sprema sireve koje pravi, pa alate, pa ulje; pa stare kamene napuštene škole u susjedstvu. Pričao mi poslijeratne priče. Uživao je govoreći.
Osmijeh mu nije silazio s lica. I kada govori o nečem ozbiljnom, oči su mu nasmijane, žive i suosjećajne. Kada govori, on je sav u tim rečenicama. Njegove ruke, težačke, vrijedne. Pričao je o buri koja je puhala prije nekoliko dana; odmah je otišao do ovčica jer se bojao da koja ne odluta. Drugi su mi bili spomenuli tu priču – dive se njegovoj brižnosti i ljubavi prema ovčicama – pa sam ga zato pitala o tom. Smiješio se, zbunio. Ne smatra da čini bilo što posebno. Toliko je ponizan i neznatan a toliko mudar. No on kao da toga nije svjestan. Uvijek radi vrijedno i s puno ljubavi i sretan je kada sretne svoje ovce i kada vidi da im ništa ne nedostaje. Stari kruh nikada nije bacio. Nareže ga na kockice i čuva ga u velikoj bačvi iz koje uzima dodatnu hranu za ovce. Uvijek u isto vrijeme odlazi na počinak, i dnevni i noćni. On je čovjek koji jasno čita znakove vremena jer dane i sate provodi u prirodi a živi skromnim životom.
Dok sam ga gledala i slušala, osjećala sam potrebu zahvaliti Bogu za sve što je učinio u nonovu životu.
Tada sam živo shvatila zašto je Isus pričao upravo onu prispodobu o izgubljenoj ovci…
Došli smo i na temu o Bogu. Nona se čudila što idem na misu svaki dan i bilo joj je neobično što uvečer molimo Gospinu Krunicu. I kada je čula dječicu kako mole, ugodno se iznenadila. Ali nono nije bio iznenađen. Nije ništa ni rekao, ali njegove su oči govorile puno. Suze i radost. Pozvao me u stranu i odveo mu u staru crkvu i ispričao mi njezinu povijest. Onda smo spontano počeli pričati o Bogu, o smrti, životu, molitvi. Slušao me dugo. Srcem. Nikada to nije čuo, kaže. I imao je puno pitanja. A ne shvaća da sve to on nosi u sebi i da već svojim načinom života iznimno poštuje i svim srcem čuva Božje zakone. Posjeduje u sebi poštovanje, poput starog oca pustinjaka.
Prije mise bi u sjeo u predzadnju klupu. Nikad se nije želio isticati. A u crkvu dođe među prvima. Propovijed ne čuje jer je skoro gluh. Bilo gdje da sjedne ne čuje. Ali njegovo ponašanje govori vise od svega. Nikada nisam vidjela nekog tko s tolikom poniznošću i ljubavlju prisustvuje svetoj misi. To me silno ganulo. Toliko mogu naučiti od njega.
Tri puta sam ga molila da mi priča o ovcama jer je zračio neopisivom radošću dok je govorio. On ih toliko dobro poznaje; nabrojao mi je njihova imena, opisao njihovo ponašanje, želje. Za svaku zna što je raduje a što ju žalosti. Sav sja od radosti kada govori o njima. Tada sam živo shvatila zašto je Isus pričao upravo onu prispodobu o izgubljenoj ovci. Pa zar postoji ljepši opis ljubavi od ljubavi pastira za ovce? Tada sam shvatila koliko sam Bog hoda uz njega. Koliko Isusa raduje nonovo buđenje, nonova briga, ma nonova ljubav. Isus koraca tik uz njega. Ne mora trčati za njim. Oni su usklađeni. To me toliko ganulo, na predivan način. Osjetiti prisutnost Boga u čovjeku koji sam za sebe smatra da ne zna ni moliti. Ali redovito ide na misu, čuva Božji zakon i osluškuje ga. A ne hvali se s tim. Ma on ni ne zna da to sve čini.
Narednih dana i dalje je postavljao pitanja o Bogu a ja njemu o ovčicama. Ganut dok je slušao odgovore na pitanja koja su ga zanimala, krenule su mu suze. Tada stisnu zube i tiho progovori: „On je Istina. Sve ovo je ništa.” To su bile suze radosti. Sve što sam mu govorila on je već znao ali nikada to nije znao izreći i nikada ga nitko o tom nije ni pitao niti mu o tome pričao. Tad smo oboje shvatili da je sam Bog priredio naš susret. U njemu sam prepoznala mudrost, Božju ljubav, ljepotu života: blago u izobilju, blago njegove duše a on je dobio nešto kao potvrdu da sve što je činio ima smisla i ima puninu života i radosti.
*
Bog se ne da nadmašiti. Oba su moja djeda umrla prije mog rođenja. U srcu mi je uvijek ostala čežnja za djedom. Uvijek sam razmišljala o tome kako bi bilo imati djeda. Danas znam. Od prošlog ljeta imam i ja svoga „didu”. Nono, molim te, živi vječno…
