Foto: Shutterstock

Carly Fiorina bivša je glavna direktorica tvrtke Hewlett-Packard te je bila kandidatkinja za Senat SAD-a.

Fortune Magazine proglasio ju je 1998. godine najmoćnijom poslovnom ženom svijeta (ispred Oprah Winfrey) a Time ju je 2004. uvrstio u sto najutjecajnijih osoba svijeta.

Autorica je nekoliko knjiga od kojih je zadnja, Tough Choices (Teške odluke). Trenutno je predsjednica filantropske organizacije Good 360 koja omogućuje da poslovne kompanije doniraju svoje resurse humanitarnim organizacijama.

Ovdje opisuje kako je vratila vjeru u osobni odnos s Bogom, te kako je prošla kroz iznimno teške situacije u svome životu – smrt oca, agresivan oblik raka, smrt kćeri… ‒ i svoju vjeru ne samo sačuvala nego ju i produbila.

Kako sam odrastala, moja je vjera postajala sve apstraktnija

Kad sam bila dijete, vjerovala sam u osobni odnos s Bogom preko Isusa Krista. Kako sam odrastala, moja je vjera postajala sve apstraktnija. Još uvijek bih svaki dan molila, znala sam da naše duše ne mogu umrijeti i da ovaj život nije nešto konačno, vjerovala sam da dobro može pobijediti zlo i da ćemo žeti ono što smo posijali. Međutim, počela sam Boga doživljavati kao nekog glavnog izvršnog direktora ogromne kompanije. On je stvorio cijeli svemir i napravio cijeli niz sofisticiranih menadžerskih procesa koji sve pokreću; to nije uvijek glatko, ali ide prema krajnjem cilju koji je On oduvijek imao na umu. Nije mogao paziti na svaki detalj. Nije poznavao svaku osobu. Kako je i mogao? Ipak, nekako je dobivao redovite menadžerske izvještaje koji su usmjerili njegovu pažnju na strateška pitanja koja zahtijevaju Njegovu intervenciju. Rođenje od Djevice, Uskrsnuće, božanstvo Isusa Krista, Duh Sveti – sve su to bile moćne alegorije kako bi ljude privukao na pravi put. To su bile mudre ideje u srži sofisticiranog sistema upravljanja, ali one zapravo nisu bile stvarne.

Bog zna sve što se događa u svemiru ali i sve osobne detalje svakog od nas

Bill i ja smo se čuli tijekom godine. Neprestano me je poticao da razmišljam o tome u što vjerujem i zašto. Postavljao je teška pitanja. Razgovarali smo o tome e-poštom, telefonom i uživo. Iskreno, nije mi bilo jasno to njegovo zanimanje za mene. No, njegova me je upornost tjerala da razmislim o tome kako izgleda moja vjera. Za vrijeme službe na Badnjak molila sam Boga da mi pomogne razriješiti sumnje. Molila sam za neki znak. Na Božić sam se probudila s jasnom mišlju: znala sam da su znakovi svuda oko mene. Mnogi su bili iz svijeta znanosti i tehnologije, što je moja profesija. Znanstvenici su u dubinama oceana otkrili čudo milijuna novih oblika života. Neke od njih na mjestima koja su tako mračna i negostoljubiva da je na njima teško zamisliti da život može postojati, a kamoli napredovati. Shvatila sam, zašto onda ne i čudo Bezgrešnog začeća? Zar se ne suočavamo s neobjašnjivim misterijima svaki dan? Zar se fizičari još uvijek ne bore kako bi razumjeli osnovne elemente svemira? Zar nisu kvarkovi, protoni i crna masa istinski čudesni? Zar nije Einstein dokazao da energija nikad ne nestaje, već samo mijenja svoj oblik? I zar nisu fizičari nedavno otkrili Higgs-Bosenovu česticu, doslovce iskru koja je pokrenula stvaranje kad je Bog rekao „Neka bude svjetlo? I, naravno, Bog je poznavao svakog od nas osobno, i brinuo o nama, i slušao naše molitve. Svaki put kad uključim GPS u automobilu, divim se ljudskoj genijalnosti koja je stvorila sustav tehnologija koji precizno prati gdje smo, zna kad skrenemo s puta, i pruža nam detaljne upute kako da se vratimo na pravi put. Te upute možemo ignorirati. Na sljedećem križanju polukružno se okrenite! Možda vas to čak počne živcirati. Koliko sam samo puta i sama rekla: „Frank, isključi tu prokletu stvar?” No, i pored toga, smjernice su osigurane. Ako ljudi mogu napraviti GPS, onda Bog sigurno zna sve što se događa u svemiru; znani su mu ne samo veliki menadžerski potezi, nego i najsitniji, osobni detalji. A budući da nas Bog tako dobro poznaje, svoju je brigu za nas pokazao u utjelovljenom, suosjećajnom Sinu; ne stoga jer ga On treba, nego zato jer ga trebamo mi; a Isus Krist nam pokazuje pravi put.

Očeva smrt, agresivan oblik raka, smrt kćeri

Nedugo nakon toga umro je moj otac. Bila sam jako tužna, ali nisam osjećala onaj užasan nemir koji je pratio smrt moje majke, nego sam, naprotiv – unatoč tome što sam plakala na ispraćaju i za vrijeme svog oproštajnog govora, kad su svi pjevali Amazing Grace – osjećala neki ugodan mir. U godini ispunjenoj strahom i boli, počela sam shvaćati dubinu Božje ljubavi.

U veljači 2009. moj vidno uznemireni liječnik izvijestio me je da imam nepoznati oblik raka i da odmah moraju napraviti testove. Nakon što su mi dijagnosticirali agresivan oblik raka dojke, prošla sam težak put: 11 operacija, četiri mjeseca kemoterapije i dva i pol mjeseca zračenja. Unatoč svemu tome, onaj ugodan mir nije me nikad napustio. Od djetinjstva sam se bojala smrti, zbog toga sam imala i noćne more, no tada, suočena sa stvarnom mogućnosti smrti, nisam se bojala. Shvatila sam da mi je rak donio blagoslove: ljubav moje obitelji, brigu prijatelja, ljubaznost stranaca, životnu radost, moć vjere… sve sam to počela cijeniti na nov, dublji način.

Moja kušnja zbog raka izblijedjela je u usporedbi s bitkama koje je naša mlađa kći vodila sa svojim demonima. Nekoliko tjedana nakon završetka mojih terapija zračenjem, Lori je umrla sama u svom stanu. Tuga i krivnja koju smo suprug i ja osjećali gotovo su nas ugušili. Na pogrebu su mi rekli da je otišla na bolje mjesto. Po prvi put u životu znala sam na što misle i prihvatila sam to kao stvarnost. Bila sam sigurna da nije zaista bila sama u svojim posljednjim trenutcima, i da ni mi nismo sami u našoj tuzi. I to me je utješilo.

…a ja sam znala da Bog čuje naše molitve i da uslišava one koje treba uslišiti

Ubrzo nakon toga, suprug mi je rekao da je izgubio vjeru. Nije mogao vjerovati da ga Isus voli i da je Bog dopustio tako strašnu stvar. Molila sam se da Frank dobije neki znak kako bi ponovno počeo vjerovati. Nekoliko dana prije Dana očeva vratio se kući s izrazom olakšanja na licu. Naime, dok je u garaži mijenjao ulje u automobilu (on voli mijenjati ulje), pogled mu je pao na gomilu kutija koje su ondje u kutu ležale već godinama. Odlučio je otvoriti jednu od njih, bez posebnog razloga. Na vrhu te kutije nalazile su se Lorine čestitke za Dan očeva. U jednoj od čestitki bilo je dugo pismo koje mu je napisala prije mnogo godina; napisala mu je da je dobar otac i da ga jako voli. U trenutku kad je Frank pročitao riječi „volim te“ ispisane njenim dječjim rukopisom, znao je da ga Isus voli i da je Lori pronašla mir. A ja sam znala da Bog čuje naše molitve i da uslišava one koje treba uslišiti.

Shvatila sam da se život ne mjeri vremenom. On se mjeri ljubavlju, onime čime doprinosimo, i trenutcima milosti

Normalno je u životu prolaziti kroz plime i oseke. Naš život trenutno teče normalno. Vratili smo se u Virginiju kako bismo bili bliže našoj kćeri Tracy, njezinu suprugu Lowellu i našim unukama Kari i Morgan. Svi smo zdravi i sretni. Zaokupljena sam izazovnim aktivnostima koje su, vjerujem i nadam se, svima na korist. Nisam opterećena strahom. Shvatila sam da se život ne mjeri vremenom. On se mjeri ljubavlju, onime čime doprinosimo, i trenutcima milosti.

Bill Hybels me je, tijekom prvog intervjua koji je vodio sa mnom, pitao za značenje zadnje rečenice u mojoj knjizi. Ta rečenica glasi: „Moja duša je u miru”. Možda je shvatio da sasvim ne razumijem značenje toga što sam tada napisala. I uistinu nisam, tada. Ali danas shvaćam. Mir Gospodnji nadilazi svako razumijevanje. On nas podiže. Vodi nas na našem putu. Tješi nas u danima tuge. Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam. Amen.

Book.hr