Osobni razvoj

ŽIVJETI ŽIVOT U PUNINI

Neispunjene želje, ispunjen život Kako živjeti kada te naše neispunjene želje glasno odzvanjaju pustim hodnicima naše svakodnevice? Za početak, vjerujem da je važno suočiti se sa svojim neispunjenim željama, malo ih razvrstati i posložiti prioritete. Evo kako ja to vidim...

Neispunjene želje, ispunjen život

Foto: Shutterstock

 

U mom životu ima puno neispunjenih želja. Želim napisati i objaviti knjigu, otići na novogodišnji koncert u Beč, govoriti francuski, svirati klavir, voziti Harley-Davidsona i to bez straha… biti visoka i vitka plavuša… postati strpljiva i staložena osoba… Želim… Priznajem, većina ovih želja nije od presudne životne važnosti, ali moj bi život tako mogao biti ljepši i definitivno ispunjeniji. Mislim…

Upravo nas takve neispunjene želje ponekada sputavaju da živimo život u punini jer neprestano imamo dojam da smo za nešto zakinuti. Te nam želje mogu biti poput kamenčića ili čak jedva vidljivog zrnca pijeska u cipeli koji nikako ne uspijevamo pronaći, a neprestano je tu, bocka nas i pomalo usporava u hodu. No, što to uopće znači imati ispunjen život? Jednostavna logika nam kaže da je suprotno od ispunjenog – ispražnjeno, od punog – prazno. Prema tome, ispunjen život bi bio onaj u kojemu nema praznina. No, je li to dovoljno dobra definicija i znači li to da je bilo kakvo punjenje dobro punjenje? Naše potrebe se isprepliću s našim željama a sve je povezano s našim razumijevanjem toga koja je svrha našeg života. Možda si nikada nismo ni postavili to pitanje; ili možda nikada nismo, ni naglas ni u mislima na to pitanje izrekli odgovor. No, svi mi imamo odgovor na pitanje koja je svrha našega života – taj se odgovor odražava kroz to kako živimo svoj život; kojim stvarima dajemo prednost, a koje zanemarujemo. Mnogi će reći da su im na prvom mjestu zdravlje, ljubav, obitelj ili dom, dok njihovo ponašanje često govori suprotno: tvrdit će da im je na prvom mjestu zdravlje, dok u stvarnosti ne brinu za nj, ne poduzimaju ništa preventivno i tek kada ga izgube, spremni su dati sve što treba kako bi ga vratili. Mnogi će reći da im je na prvom mjestu obitelj, dok za nju zapravo nikada nemaju vremena te svoju brigu izražavaju dugotrajnim ostajanjem na poslu i prikupljanjem materijalnih dobara, ne znajući koje su stvarne potrebe njihovih najbližih. Reći će i da im je na prvom mjestu ljubav, a neće ju njegovati, neće se žrtvovati, neće se za nju boriti kada postane teško…

Čovjek nerijetko ima jednu teoriju o tome što mu je u životu važno, dok u praksi pokazuje nešto sasvim drugo. Stoga nije čudo što smo ponekada zbunjeni po pitanju što nam je u stvari potrebno za ispunjen život. U toj nam se zbrci čak može dogoditi da imamo sve preduvjete za ispunjen život, a ipak ga ne živimo – samo zato što smo pristali da nam netko drugi nameće kriterije ili zato što uvijek iznova težimo za nečim nedostižnim.

Vjerujem da bismo se brzo složili da za ispunjen život nije neophodno ostvarenje svih naših željâ, niti sve naše želje imaju stvarne veze s ispunjenim životom. No, kako živjeti uopće, a ne kako doseći ispunjen život kada nam nisu ispunjene ne samo neke puste želje, nego želje vezane uz naše najdublje težnje, uz naše najosnovnije potrebe?! Kako živjeti kada te naše neispunjene želje glasno odzvanjaju pustim hodnicima naše svakodnevice? Za početak, vjerujem da je važno suočiti se sa svojim neispunjenim željama, malo ih razvrstati i posložiti prioritete. Evo kako ja to vidim…

Ja želim – ja odlučujem

Neke naše želje su realno ostvarive i njihovo ostvarenje ovisi isključivo o nama samima, a ipak ostaju neispunjene. Postoje ljudi koji su nesretni jer nikada nisu bili tamo negdje, nikada nisu radili to nešto, nikada nisu postigli ono nešto, dok u stvari u tom smjeru nisu nikada ništa poduzeli. To mogu biti jednostavne želje poput onih mojih – govoriti francuski ili svirati klavir. Iskreno, u vezi toga nikada nisam ništa poduzela. Radi se o tome da želim govoriti francuski, a ne učiti francuski, želim svirati klavir, a ne učiti svirati. A ako to uistinu želim, ako čeznem za tim, a ne samo mislim kako bi to bilo lijepo, trebala bih nešto poduzeti jer to je nešto sasvim realno. Doduše, malo sam prestara da postanem pijanistica, ali mogla bih naučiti svirati onako, za svoju dušu. Nadalje, to, mogu biti i neke ozbiljnije želje, one čije ispunjenje može znatno utjecati na kvalitetu vašeg života. Ponekada sami sebi nešto uskraćujemo tako što ni ne pokušamo, uopće se ne potrudimo a u isto smo vrijeme nezadovoljni što to nemamo. Ili kako bi to veliki motivator Nick Vujčić, čovjek bez ruku i nogu, nadahnuto rekao: „Možete željeti. Možete sanjati. Možete se nadati. Ali morate i poduzeti nešto u vezi s tim željama, snovima i nadama. Morate se potruditi i posegnuti prema mjestu na kojem želite biti“.

Ja želim – drugi odlučuju

Za ostvarenje nekih drugih željâ treba osobito puno strpljenja jer njihovo ostvarenje ne ovisi o nama i mi ne možemo znati hoće li se one ikada ostvariti. To može biti želja da dobiješ posao u struci ili dugo očekivano promaknuće, želja da te ON napokon primijeti ili romantično zaprosi ili pak jednostavna želja da tvoj suprug napokon popravi ona vrata koja se teško zatvaraju.

Za ovu vrstu želja, važno je imati na umu da njihovo ostvarenje ne ovisi o nama (osim možda one u vezi popravljanja vrata jer svaka mudra žena zna: ako bude dovoljno uporno i glasno gunđala, to će na kraju biti riješeno). Kada se radi o važnim životnim željama, važno je također naučiti živjeti s tim iščekivanjem a za to je potrebno strpljenje. Koliko god ta želja bila važna, ne možemo si dopustiti da sve drugo stane, da jednostavno vegetiramo i samo čekamo dok se ona ne ostvari, ali valja ostaviti prostora za njezino ostvarenje.

Ja želim – želim krivo

Postoje neke želje koje nisu dobre za nas. I čim prije to otkrijemo, tim bolje za nas. Definitivno mislim da toj kategoriji pripada ona moja želja da vozim Harley-Davidsona. Nemam osjećaj ni za ravnotežu ni za prostor i to nikako ne bi dobro završilo, ali srećom sam to na vrijeme otkrila. Ti možda želiš krivi posao ili krivo promaknuće, jer tada nećeš imati vremena za obitelj i prijatelje. Možda želiš da te primijeti, ili čak zaprosi kriva osoba. Možda krivo želiš da tvoj suprug popravi ona vrata jer će ih pri popravku uništiti do kraja – pozovi majstora! Ponekada će se ovakve tvoje želje ostvariti i tada ćeš shvatiti da to nije dobro za tebe.

Ponekada ćemo u hodu prepoznati da neke želje trebamo malo prilagoditi i da trebamo pristati na kompromis. No, taj kompromis ne znači odustajanje, ne znači da želja nije ostvarena; to naprotiv znači da smo se u hodu prilagodili jer smo razumjeli da je bolje tako. E, to je već prava umjetnost – prepoznati, otpustiti što ne treba, a zatim prihvatiti što treba. Mislim da najviše energije trošimo upravo pokušavajući mijenjati stvari koje nismo u stanju promijeniti, koje ne ovise o nama, dok u isto vrijeme propuštamo učiniti stvari koje smo mogli.

Ja želim – nikada se neće ostvariti

Najteže je nositi se sa željama koje se nikada neće i ne mogu ispuniti. Takve želje prije svega treba prepoznati jer mi ljudi znamo biti nerealni i teško nam je prihvatiti da je nešto konačno. Zatim valja vidjeti kako se s tom spoznajom može živjeti, što možemo učiniti da naš život ipak ne bude prazan. Danas je popularno govoriti o snazi pozitivnog razmišljanja, o koracima koji će nas dovesti do prihvaćanja samih sebe, naših životnih okolnosti te vlastitih potencijala i ograničenja. Govori se o tome kako da se naučimo nositi s nedostacima i gubicima. Ne poričem da tu ima puno korisnih savjeta. No, pitam se, je li čovjek uistinu u stanju sâm stvoriti svoj mir i ispuniti svoj život tako da u njemu ne ostane praznina uzrokovana onim što nikada nismo i ne možemo imati ili pak onim što smo zauvijek izgubili? Upravo tu se kriju naše najsnažnije želje koje vape za ispunjenjem. Čovjek se može na raznorazne načine truditi ispuniti te praznine, ispuniti svoj život nečim drugim kako bi nadomjestio ono što nema. No, praznine ostaju, pukotine ostaju, bol ostaje, nezadovoljstvo ostaje. Iskreno ću vam reći, osobno ne mogu zamisliti kako se bilo što od toga može istinski promijeniti bez božanske intervencije.

Veliki je znanstvenik Blaise Pascal rekao da „u srcu svakog čovjeka postoji praznina koju jedino Bog može ispuniti“. Stoga, govoriti o ispunjenom životu, a pri tome ne govoriti o Bogu, za mene nema smisla. Ako bismo otvor okruglog oblika pokušali zatrpati kockama, na neki bismo način ispunili taj otvor, ali kako god bismo te kocke složili, uvijek bi ostala nekakva praznina te bismo s vremenom otkrili da to ipak nije pravo rješenje i da to mora biti točno takav oblik, točno takav materijal, točno takve dimenzije jer će inače ostati neispunjen prostor koji može uzrokovati još više problema. Upravo je tako s prazninom u čovjeku koja je namijenjena isključivo za Boga; ona nikada neće biti ispunjena dok ju ne ispuni sâm Bog. I zato čovjek traži, ponekada i ne znajući što traži. I zato se čovjek osjeća prazno, i neispunjeno. I zato smo toliko nesretni zbog raznih neispunjenih želja. Ne poričem da su neke od tih želja od presudne životne važnosti te je izuzetno teško odustati i prihvatiti da nikada neće biti ispunjene. No, ako iskreno preispitamo svrhu svoga života i ako u njoj prepoznamo potrebu za Bogom, ako dopustimo Bogu da najprije On ispuni onu prazninu namijenjenu samo njemu, tada ćemo uz njegovu pomoć moći na pravi način ispunjavati druge, velike i male praznine u svom životu. Tada ćemo moći živjeti ispunjen život usprkos svim neispunjenim željama.

Tekst je prvotno objavljen u mjesečniku Book.

Autorica: Svjetlana Mraz

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Najčitanije

Na vrh