Jasmina Marijanović

STRPLJEN-SPAŠEN

Neće nas spasiti naša djela, i naša dobrota ili pravednost, već sve dublje sjedinjenje s Gospodinom

Neće nas spasiti naša djela, i naša dobrota ili pravednost, već sve dublje sjedinjenje s Gospodinom

Zašto sam odabrala taj naziv kolumne

Odabrala sam naslov Strpljen-spašen ‒ svima poznatu izreku s kojom smo se, vjerujem, svi u određenim trenutcima mogli povezati – i za ovu kolumnu jer mi je želja da bude svojevrstan podsjetnik na dvije stvari: prva je važnost krotkosti za naš život (koja je jako povezana sa strpljivošću), a druga je važnost strpljivosti sa samima sobom u procesu vlastita obraćenja. Taj naslov nikako ne želi aludirati na to da je dovoljno osloniti se na samu ljudsku snagu, jer nas ona, ni uz iznimnu strpljivost, nikada neće moći otkupiti. Dakle, uz strpljivost trebamo znati i što čekamo i čemu se nadamo i dobro uočiti od čega nam može doći spasenje. Inače bi se sve skupa samo prometnulo u jedno veliko razočaranje! Imajući to u vidu, strpljivost sa samim sobom treba proizlaziti iz spoznaje da mi je, kao čovjeku, potpuno nemoguće napraviti bilo što dobro što će trajati. Također, trebam postati svjestan da blagost prema drugima ne dolazi od toga što sam dobar, drag ili umiljat. To je lažna blagost, koja je zapravo grijeh uznositosti i umišljenosti. Prava blagost, ili krotkost, dolazi od ljubavi prema Isusu, odnosno od Njegove ljubavi koja treba biti prisutna u našim srcima. Krotki smo u onom trenutku kada čujemo i slijedimo Isusov glas. Tada On naše srce zauzvrat ispunja ljubavlju.


Isus mi je prepisao dva lijeka

U mom poslanju supruge i majke moji posrtaji u srdžbu postajali su sve češći, a oporavljanje od tih padova išlo je sporije zbog mog zagledavanja u sebe i svoje mane, umjesto prepuštanja Gospodinu koji me je jedino mogao podići od tih padova. Zdravstvene tegobe kroz koje sam prošla dvaput, iz mog gledišta, osim možda neke predispozicije, bile su uzrokovane upravo tom srdžbom, bezvoljnošću koja uslijedi odmah nakon nje, nemogućnošću da oprostim sebi i drugima na vrijeme.

Kako sam shvatila da su srdžba, bezvoljnost, i nestrpljenje uzrokovali one simptome? Ne samo da sam to naslućivala, jer ti grijesi nisu samo u dometu duha koji biva ranjen njima, već stvaraju nered i u našoj psihi i emocijama, a kasnije možda i u tijelu (zbog toga mi se je pojavio i velik strah pred Bogom jer sam osjećala i svoju odgovornost za taj nered) – nego sam i naknadno shvatila da je tako po „lijekovima” koje mi je poslao Isus. Bog je toliko velik da nas u trenutku našega pada neće nikada napustiti, već samo očekuje da postanemo ponizni i puni povjerenja kako bi nam mogao pomoći i privući nas bliže Sebi. Pred Gospodina ne možemo doći „sređeni”, kao što se prije izlaska dolazi pred zrcalo provjeriti je li sve dobro i lijepo na nama. Pred Gospodina se dolazi s bijedom koju ne nastojimo prekriti, jer bi u tom slučaju nepouzdanje više ranilo Isusovo srce nego sami posrtaji i grijesi zbog kojih se stidimo. Kako bi liječnik postavio dijagnozu i terapiju ako bi se čovjek zbog nepovjerljivosti i stida skrivao pred njim? Po onome što sam s vremenom uspjela dokučiti, Isus mi je bio prepisao naročito dva lijeka: krotkost i Njegovo milosrđe. Način primjene tih dvaju lijekova gotovo je identičan, a sastoji se u razmjeni ljubavi s Bogom. U sjedinjavanju s Božjom Riječju i potpunim pouzdanjem u Nju. Naše će se srce početi vježbati u krotkosti te će postati strpljivo u procesu vlastitog obraćenja, a to znači puno povjerenja u Boga, kada budemo slušali NE SEBE I SVOJU OHOLOST, NE LJUDSKE OBZIRE, već Gospodinov glas. Nešto naizgled tako jednostavno, ali presudno.

…otpustila sam kočnice i dopustila Isusu da me tako ranjenu i prestrašenu zagrli

Kako se dogodilo da sam počela čuti Gospodina i polagati više povjerenja u Njega? Upravo u tim kušnjama sa zdravljem, budući da sam vidjela da se sama ne znam izvući iz njih i da me jako brinu, otpustila sam kočnice i dopustila Isusu da me tako ranjenu i prestrašenu zagrli. To je bio i trenutak kada sam u razmatranju prvi put čula Božju Riječ, a kasnije je moj put obilježio ulomak koji je i konkretno govorio o krotkosti i poniznosti (Mt 11,28-30). Kroz svoju mi je Riječ Bog pokazao u čemu se sastoji moj grijeh (srdžba, nestrpljenje sa samom sobom) i koliko je nepovjerenje u meni nakon pada u njega, i time me je privukao bliže Sebi. Budući da bih nakon većih posrtaja više razmišljala o potrebi krotkosti i jače osjetila da mi Bog progovara u mojoj nutrini, uočila sam i na vlastitom primjeru da krotkost i sjedinjenje s Riječju idu ruku pod ruku.

U toj me je spoznaji dodatno učvrstio Dnevnik sv. Faustine Kowalske na način koji nisam mogla zamisliti. To mi je zbilja trebalo jer bi se znalo dogoditi da bih nakon nekog vremena počela sumnjati u krotkost i opet krenula svojim putem. Nemoguće mi je zbog ‘formata’ kolumne napisati na koji me je sve način Dnevnik učvrstio, ali istaknula bih ono što mi se je jako urezalo u srce a tiče se direktno presudne važnosti krotkosti. Isus je rekao sv. Faustini da će njezina borba ovdje na zemlji trajati do posljednjeg daha i da će pobijediti upravo krotkošću.

Kada se čovjek, nakon što je spoznao da mu od Gospodina dolazi snaga, opet počne oslanjati na sebe, počne mu se činiti da krotkost (blagost) nije najbolji način na koji treba voditi borbu u životu. Tada se ubrzo prepušta srdžbi i nestrpljenju, gubi vlast nad sobom i kontrolu nad situacijom, ali što je najgore – prekida vezu s Bogom. Zapravo je ta veza s Gospodinom i osiguravala onaj osjećaj kontrole nad sobom, pa i u poteškoćama. Stoga kada Isus kaže da ćemo u borbi pobijediti krotkošću, razumijem da nam govori da možemo pobijediti jedino sjedinjujući se s Njime u ljubavi. I je li za shvaćanje toga postojala bolja potvrda nego u tom trenutku dobiti u ruke Dnevnik sv. Faustine, koja je izgarala od ljubavi prema Gospodinu i kojoj je Gospodin uputio ove snažne riječi, nakon što je htjela zatomiti Njegov glas i pokušala pobjeći iz kapelice gdje se u tom trenutku nalazila: „Namjeravaš izići iz kapelice, ali nećeš izići iz mene, jer sam posvuda. Sama ne možeš ništa učiniti, ali sa mnom možeš sve.”?

Ne bježi od Njega – potrči Mu u zagrljaj!

U jednome zazivu u litanijama Presvetog Srca Isusova molimo da nam se smiluje Isusovo Srce koje je „s Riječju Božjom bitno sjedinjeno”. Ako se i mi sjedinjujemo s Božjom Riječju, sjedinjujemo se sa samim Isusom, njegovim Srcem. Isusovo krotko i ponizno Srce i srca onih koji čeznu za Njim međusobno će se prepoznati, i to će omogućiti pobjedu tih ljudi u borbama života. Neće nas dakle spasiti naša djela, i naša dobrota ili pravednost, već sve dublje sjedinjenje s Gospodinom.

Dopustimo i mi da nas Isusova ljubav osvoji, da nas otkupi. Dopustimo mu da izlije na nas sve blagoslove koje nam je namijenio. Da se sjedini s nama. Koliko boli nekome može zadati odbacivanje njegovih ljubavnih darova. Nemojmo bježati od Isusa, nego mu potrčimo u zagrljaj!

Piše Jasmina Marijanović; Book.hr

  • 95
  •  
  •  
  •  
Na vrh