Foto: Shutterstock

Onaj pupoljak – koji smo silom rastvarali, gužvali mu latice, kidali listove htijući se sad i odmah nauživati mirisa i sokova – izlaskom sunca rastvara se sam od sebe. 🌼

Tad kad te Isus pronađe zalutaloga u brdima gdje ganjaš svoja samoostvarenja, pa i samo moralno savršenstvo, život bez žrtve i boli, neku krivu osobu na koju si fiksirao svoju sreću, financijsku sigurnost, povoljan namještaj za novi dnevni boravak, haljinu za svatove, dobru fotku za Instagram – tu počinje Život.

Najbolji savjet koji nam Nebo može dati u našim zemaljskim lutanjima je: Neće biti onako kako misliš da će biti.

Isus koji ide za tobom u brdima zasigurno to isto šapuće.

Odbaci svoje neplodonosne zamisli o tomu kako bi bilo „najbolje“ (dok zapravo misliš „najsigurnije“ – kako bi mogao ostati u zoni ugode) te o tomu što će te usrećiti (dok na razgovoru za posao jedva složiš tri rečenice o tomu tko si i gdje se vidiš za pet godina).

Odbaci lažne odgovornosti koje ti nikad nisu dane. Isus je taj koji je krenuo za izgubljenim – nije poslao svog apostola kako bi se za to vrijeme bavio preuzvišenim Božjim stvarima (premda treba suradnike u toj misiji). On, vladar svemira, pazeći da se planeti ne sudare i da se mora ne izliju u svemir u isto vrijeme budnim okom ide s tobom rame uz rame pazeći i na tvoj namještaj u dnevnom boravku, na tvoju djecu, na posao koji nikako da pronađeš i na muža ili ženu koje nikako da upoznaš… 👣

Je li Isus zaista osobno došao pokravši samoga sebe – da ti koji ga poznaješ, ili barem silno čezneš upoznati ga, uspiješ zabludjeti u laž da išta možeš bez njega?

Ideš na spavanje i budiš se s vječitim poganskim pitanjem: Kako ću JA to? 😥😣

Samo se još dublje probijaš u šumu i ne dozvoljavaš Isusu da izvrši ono zbog čega je došao – da te pronađe.

Možemo se dosjetiti, onako “iz glave”, gdje te to konkretno Bog pozvao na povjerenje. Petra je pozvao da dođe k njemu hodajući po vodi. Dok je Petar gledao u Isusa, dok je među njima postojao susret, odnos, Petar je činio što nijedan čovjek golim stopalom ne može, no čim je ušao u odnos s olujom, sa svojim strahom, golo stopalo ponovo je postalo ništa više nego smrtno i ograničeno ljudsko tijelo koje tone u vodi i on je stao tonuti. A Isus ga pita: Zašto si posumnjao?

Što mogu zaključiti? Povjerenje u Boga preobražava moja ograničenja i daje mi snagu da preskočim „zidine“ onoga što dotad nisam mogao ni sanjati da će biti moguće.

S jedne strane imam upravo to – preskočiti zidove koji me drže u mulju moga „Kako ću ja to?“ i doći na svjetlo, na slobodu; a s druge strane imam sjediti u tom istom mulju od jutra do mraka slušajući jeku svoga uistinu retoričkoga pitanja. Jer – tko će mi na to dati odgovor?

Ne ja – nego Krist! ✝

Mogu li večeras zaspati s tom rečenicom u srcu?

Mogu li sutra započeti dan s njom?

Izvor: Debora Jo