Duhovnost

MALA ČUDA BOŽJE LJUBAVI

Ne zaboravi zahvaliti! Sve što u životu imamo, darovano nam je. Obitelj, prijatelji, vjera, materijalne stvari, posao… No jesmo li toga uistinu svjesni i zahvaljujemo li uopće za to? Jedna naša čitateljica podijelila je s nama neka svoja iskustva koja su ju potaknula da se iskreno pokaje, i počne zahvaljivati za sve što je uzimala zdravo za gotovo…

Ne zaboravi zahvaliti za sve darovano!

Foto: Shutterstock

 

Čitaj poruke koje ti Bog šalje! „A kako se to radi?“ – često znam čuti to pitanje. Ni ja ne vidim uvijek sve poruke koje mi Gospodin ostavlja, niti čujem odgovore na sva pitanja, ali bitno je postavljati pitanja, tražiti, kucati… Jer tko traži, taj i nalazi… I tko kuca, otvorit će mu se! Mene je nekoliko zadnjih poruka podsjetilo i potaknulo na nešto vrlo važno: na zahvalnost!

Normalno je da smo zdravi i da možemo ići; normalno je da sretno stignemo; normalno je da nas automobil služi; normalno je…

Moje malo dijete neutješno plače na vježbicama, i ne odradi ih. Boli li ga nešto? – pitamo se. Pa što mu je? I isti se scenarij odvija dva dana za redom. Zašto? Da se naglasi važnost poruke! Što mu je? Idemo na vježbice iz tjedna u tjedan, po nekoliko puta. I nije da nisam nikada Gospodinu zahvalila, blagoslivljala – i put i terapeute i vježbice. Ali nekako upadnem u rutinu i zaboravim…

Normalno je da smo zdravi i da možemo ići; normalno je da sretno stignemo; normalno je da nas automobil služi; normalno je da nas dočeka raspoložena fizioterapeutkninja; normalno je da dijete poslušno odradi svoje vježbice… A onda je normalno i da se sretno vratimo kući, da dijete put provede mirno, spavajući u auto sjedalici i da ne plače.

Pokajanje

Naravno da dijete ima pravo na loš dan. Ali mene je taj njegov specifičan plač potaknuo na promišljanje o zahvalnosti i potaknuo me na silno pokajanje. Oprosti mi, Gospodine što sam tolike stvari uzimala zdravo za gotovo; oprosti mi što nisam rasla u zahvalnosti! Molim te za budnost, otvori mi oči da prepoznajem sva tvoja silna djela! I da Ti, za svako od njih, zahvaljujem! Mogla sam taj njegov plač pripisati i zubićima koji su tih dana izlazili, ali ipak, znala sam da se ne radi o zubićima. Osjećala sam da mi Gospodin progovara.

Nije potrebno to uvijek na glas izreći, sama pomisao na to, osjećaj zahvalnosti, i to je već puno

Zove me suprug neki dan i kaže: „Joj, znaš što mi se dogodilo? Novi brisači nekako su prešli jedan preko drugoga, uništili se, i morao sam stati i kupiti nove brisače.“ Ne, nije se radilo o starim istrošenim brisačima koje je trebalo zamijeniti, nego o novim brisačima. Opet ista priča kod mene. Bože, kad sam ti zadnji put zahvalila na brisačima? Tako je normalno da kliknemo prstom i da brisači „sami od sebe“ rade. Mogla sam jadikovati zbog tog neplaniranog troška, ta nedavno smo ih kupili. Ali odlučila sam zastati i zahvaliti. Bože, hvala ti na brisačima! Ok, nisam automehaničar, ne znam sve dijelove automobila da bi ih nabrajala svaki put kad sjednem u auto, nije to ni potrebno. Ali uroniti u Božju prisutnost, pogledati i vidjeti čuda, i zahvaliti. A nekoliko stvari mogu spomenuti. Hvala ti na automobilu koji nas dobro služi i vozi kamo god treba. Hvala ti na motoru, gumama, kočnicama, volanu, mjenjaču, svjetlima, žmigavcima, gorivu…

Nije potrebno to uvijek na glas izreći; sama pomisao na to, osjećaj zahvalnosti, i to je već puno.

Zahvalno srce je puno srce. Baš osjećam puninu srca ovih dana kada sama sebe treniram u zahvalnosti. Zahvalno srce stvori mi, Bože! Otvaraj mi oči za tvoja silna djela!

Suprug je neki dan pao s bicikla i dobrano natukao lice. Kad je lijepo vrijeme, znam na posao otići biciklom. Primijetila sam…

Suprug je neki dan pao s bicikla i dobrano natukao lice. Kad je lijepo vrijeme, znam na posao otići biciklom. Primijetila sam da i to uzimam zdravo za gotovo. U zadnje vrijeme trudim se prekrižiti prije sjedanja na bicikl, kao što to imam običaj i kod sjedanja u automobil. I staviti znak križa na bicikl. Zahvaliti Gospodinu na tom čudu! Zahvaliti što sam zdrava i mogu voziti bicikl, zahvaliti što imam bicikl, i što s njim mogu brže doći do odredišta. Kad stignem, zahvaliti što sam sretno stigla!

S razlogom postoji molitva zahvalnosti prije jela, baš zato da si posvijestimo kojeg li bogatstva što imamo nešto za jesti.

Kad sam zadnji put, dok sam koristila mobitel, zahvalila Gospodinu na tom malom čudu tehnologije? Pa zašto bi? Normalno je da imam dobar mobitel i da dobro radi. Ne, to nije normalno. Mnogi ga nemaju. A mnogi koji ga i imaju, nešto im šteka.

Kada sam zadnji put, kad sam pritisnula prekidač i upalila svjetlo, bila svjesna tog čuda i na njemu zahvalila?

Da, to su čuda. Hvala ti, Gospodine što mi otvaraš oči da ih vidim. Hvala ti što moje srce ispunjaš zahvalnošću!

Kad sam zadnji put, pustivši vodu iz slavine, toplu ili hladnu, zahvalila na tom čudu?

Da, to su čuda. Hvala ti, Gospodine što mi otvaraš oči da ih vidim. Hvala ti što moje srce ispunjaš zahvalnošću!

Nauči nas Gospodine kako zastati, i vidjeti tvoja čuda, uistinu ih vidjeti i na njima zahvaliti!

Hvala ti na svakom udisaju!

Hvala ti na milosti da svoje misli mogu pretočiti u riječi, hvala ti!

Zahvalnost u srcu donosi jednu novu dimenziju, donosi puninu. Kakve veze ima zahvalnost s ljubavlju? Zahvalnost je zapravo stav srca obojen ljubavlju.

Bog nam je dao ruke i koristimo ih da bismo blagoslivljali. Pokušaj stavljati znak križa na sve što dotičeš. Na svoje dijete, na svog supružnika, na mobitel, na kvaku, na posteljinu, na odjeću, na slavinu, na ručnik, na novčanik, na automobil, na bicikl, na perilicu posuđa, na spužvicu za pranje suđa, na perilicu rublja… Ta mala gesta smješta me upravo u ovaj trenutak. U sadašnjost. I otvara mi oči da vidim čuda!

Riječ Božja nam govori da zahvalni budemo. Hajdemo tu riječ pohraniti u svoje srce i ondje je brižno čuvati!

I, uz Božju Milost, rasti u zahvalnosti!

Autorica: Ozana Jurić

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh