Došao Pero pred zgradu u našemu velegradu, naslonio bicikl na ulaz i ušao. Kad je pozvonio na vrata, otvorila mu sredovječna, ali još uvijek lijepa i dotjerana gospođa…

‒ Dobar dan, ja sam došel u vezi Vašeg oglasa u Usamljenim srcima – reče Pero.

‒ Da? A jel ispunjavate sve uvjete: da ste situirani, imate kuću, ne pušite i ne pijete? – upita

gospođa odmjeravajući ga od glave do pete.

‒ Pa… imam klijet, malo uprem jedan zid s kolcima da se ne sruši, al inače je u redu. Ne pijem

puno, onak, litru-dve na dan, kako kad… ne pušim neznamkoliko, kutiju-dve na dan –

odgovori Pero.

‒ Pa dobro, čovječe, imate li barem auto?

‒ A-a, nemam… došel sam s biciklinom koji sam nasledil od oca i naslonil vani na zgradu.

‒ Pa dobro, šta Vi onda radite ovdje? ‒ reče ona već pomalo ljutito.

‒ A, došel sam Vam samo reči… da ne računate na mene.