Foto: Shutterstock

Svako dijete ima potrebu primiti oproštenje. Možda se nekom djetetu njegovi mali i veliki pogrešni postupci ne opraštaju. Onda je ono kasnije, kao odrastao čovjek, nesposobno opraštati drugima. Osoba koja je kršćanin i zna da drugima mora oprostiti njihove nepravde, može pokušavati svoje osjećaje tako dugo prilagođavati dok ne osjeti nešto što je nalik na oproštenje. Ona govori da oprašta onome tko mu je nanio nepravdu, i potiskuje bol.

Ali to nije nikakvo pravo oproštenje.

Ostaje činjenica da nismo u stanju pružiti oproštenje koje sami nismo primili. Mnogi su ljudi doživjeli tako duboke duševne potrese da onima koji su im naudili ne mogu oprostiti. Ako tada ostanu kršćani i spoznaju da moraju oprostiti, tada očajnički pokušavaju proizvesti osjećaje opraštanja, i u svojoj se nutrini osjećaju krivima jer za to nisu sposobni.

Ovako je Ana Cecilija uspjela oprostiti ocu unatoč brojnim povredama koje joj je nanio on i majka.

Tukli su je dok se nije onesvijestila

Ana Cecilija se rodila u vrlo nepovoljnim roditeljskim, obiteljskim prilikama. Njen otac je bio kockar. Često je u igri gubio velike svote novca. Ana Cecilija je slijedila očev primjer. Kada je imala pet godina, prokockala je pet pezosa, koje joj je majka dala za kućne potrepštine. Kada je otac za to saznao, vezao joj je ruke oko zglobova i objesio ju na velik čavao, koji je bio zabijen u tavansku gredu. Tada je djevojčicu tukao svojim remenom sve dok je imao snage. Zatim ju je tukla i njena majka, dok se nije umorila. Kada se mala djevojčica u međuvremenu onesvijestila, stavili su je u bure s hladnom vodom, da bi se osvijestila, kako bi ju potom, kada dođe k sebi, ponovno objesili i dalje nemilosrdno tukli. Kroz cijeli sljedeći tjedan zatvarali su Anu Ceciliju golu u spavaonicu, da bi shvatila, kako je ona jedno zlo dijete.

No u životu ovog djeteta bilo je još i gore. Kada joj je bilo sedam godina, brat ju je više puta silovao. Kasnije je imala troje djece sa svojim ujakom i još dvoje djece s drugim ljudima. Osim toga mučila ju je nezasitna strast za igrama na sreću.

Jednoga dana slušala je Ana Cecilija Evanđelje i predala svoj život Isusu. Ali nije našla pravi mir, a i problemi sa zajedničkim drugovima na putu trajali su i dalje. Za najmanji prekršaj u radu dobivala je strogi ukor. Ana Cecilija mi je rekla kada smo o tome razgovarale: „Uvijek mislim na to kada su me za pet pezosa objesili. Zašto ne bih drugima smjela točno objasniti, što su mi učinili?“

Našli smo vremena za molitvu zbog onog strašnog zlostavljanja koje su na njoj počinili njezini roditelji. Zahtijevala sam da glasno izgovori što je osjećala prema svom ocu.

„Nikada ti ne mogu oprostiti, oče”

„Nepravedno je“, reče ona. „Ono što je on učinio nije bilo pravo“.

„Tada reci: Oče, bio si nepravedan!“

Jedno vrijeme Ana Cecilija je ostala mirna. Konačno je rekla: „Nije u redu što je moj otac bio nepravedan“.

„Što je on tada?“ upitala sam.

„On je … on je … on je sotona!“ povikala je konačno.

„On je đavao!“

„Tada reci: Oče ti si đavao! Nikada u životu neću ti moći oprostiti ono što si mi učinio!“

Ana Cecilija je zagrcala u suzama. „Da, to je točno, to je istina. Nikada ti ne mogu oprostiti, oče. Ti si đavao.“ Blago sam položila ruku na rame Ani Ceciliji da bih ju utješila.

„Reci sve to Isusu. Reci: Isuse, mrzim svog oca. Želim mu da umre. Nikada ga više neću vidjeti!“

„Da, Isuse, to je točno“, grcala je ona: „Mrzim ga! Želim da on umre! Ne želim ga više nikada vidjeti!“

„Isuse, ne mogu ovu mržnju dalje podnositi. Ona me ubija”

„Tada reci Isusu, dodala sam oprezno: „Isuse, ne mogu ovu mržnju dalje podnositi. Ona me ubija. Upravo sada, Isuse, predajem ti mržnju, koju osjećam, i nepravdu i poniženje, koje sam podnijela. Sve to stavljam na tebe. Nosi to umjesto mene. Ne mogu to više niti jedan trenutak nositi.“

Iz dubine srca izgovarala je Ana Cecilija u molitvi: „Isuse, ne mogu svom ocu oprostiti. No sada prenosim ovu bol na tebe. Molim te, ispuni me svojim oproštenjem.“

I tada se obratila u mislima svom ocu i rekla mu: „Oče, ja sama ne mogu ti oprostiti ono što si mi učinio. Ali otvaram se sada za oproštenje, koje u mene ulijeva Isus. Preuzimam Isusovo oproštenje i prenosim ga dalje na tebe. Oče, s Isusovim oproštenjem, opraštam ti ono što si mi učinio. Oprosti i ti meni, ako prema tebi nisam ispravno postupila.“

Uz to, na isti način, oprostila je Ana Cecilija i svojoj majci. Samo je tako mogla biti oslobođena nagonskog poticaja da se za svoju prošlost osveti drugima. Njezina bol bila je tako duboka da nikada nije mogla izazvati osjećaje oproštenja.

Iz knjige „Liječiti ranjenu dušu” autorice Arline Westmeier.

Izdavač: Karitativni fond UPT Đakovo” (Narudžbe na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK, 31 400 Đakovo, p.p 51; Tel/fax: 031/811-774)