Foto: Shutterstock

Tužno je izgubiti nekoga tko je bio dio tvog života, koga si volio, o kome si ovisio i tko će ti nedostajati. Zato i oni koji vjeruju u vječno blaženstvo u nebu plaču kada izgube voljenu osobu. No i za njih je Bog pripremio utjehu te se mogu radovati vremenu kada će se ponovno susresti u nebu. Zaboraviti na to značilo bi Boga optužiti da je okrutan jer nam je oduzeo voljenu osobu. Bog nas je stvorio, došao među nas i dao se raspeti na križ kako bismo mi imali život u punini njegove radosti.

Umrijeti? Da, svi ćemo umrijeti. Kada? Možda sutra ili već danas. Bitno je da ne gubimo vrijeme brinući kada ćemo umrijeti, nego da provodimo vrijeme i ispunjamo ga kao da nam je danas posljednji dan.

„Ali ne želim da moje dijete bude zabrinuto da bi moglo umrijeti još danas.”

Zašto ne? I zašto biti zabrinut? Ako dijete poznaje Boga i njegovu ljubav, ako ga ljubi, ako zna što ga čeka u nebu i ako smrt ne veže ni uz kakve sumorne besmislice, zar će mu škoditi pomisao da bi danas moglo umrijeti? Smrt mu može donijeti samo dobro jer kada tako razmišljamo, onda nećemo odgađati činiti dobro i mijenjati stvari.

Ne kvarimo malenima radost kada misle da je lako biti svet i kada su sigurni da stižu u nebo.

Pravi se kršćanin, štoviše, raduje smrti jer ona predstavlja vrata za nebo kojemu stremimo cijeloga života. Također, smrt predstavlja vrata za čistilište i pakao. Ipak, svi smo pozvani biti sveti i Bog nam za to daje milost. Ne kvarimo malenima radost kada misle da je lako biti svet i kada su sigurni da stižu u nebo. Sad samo još da u tome ustraju.

Iz knjige „Kako odgajati dobru katoličku djecu“ autorice Mary Reed Newland. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.