Ljubimo li jedni druge?

Ponekad, u moru komunikacije i odnosa, izgubimo bit onoga na što smo pozvani, a to je da ljubimo jedni druge. I umjesto toga mi druge ne prihvaćamo onakvima kakvi jesu, već ih ‘krojimo’ po nekim vlastitim preferencijama. Gradimo u njima drugog sebe:

„Bit će onako kako ja kažem ili neće biti nikako.” „Ako se ne složiš s ovime, ja odlazim iz ove kuće.” „Ova haljina ti je prešarena.”

Za što (ni)smo stvoreni?

Mi nismo stvoreni da mijenjamo druge. Nismo stvoreni da nekome namećemo način života, način odijevanja, glazbu koju će slušati. Nismo stvoreni niti da bilo koga prisiljavamo biti kršćaninom! Jer tada dolazi do upravo suprotnog učinka. Tada postoji mogućnost da ta osoba nikada ne povjeruje u Svevišnju Ljubav, jer ako nije mogla vjerovati nekome tko je tu, pored njega, kako će tek vjerovati Bogu koji je nevidljiv?

Koja jest naša zadaća?

Naša je zadaća upozoriti onoga tko možda radi nešto što nije dobro. Kada to učinimo, dobivamo ocjenu – Bog nam daje odličan (5). I mi tu stajemo, izvršili smo zadatak, uspješno, a On nastavlja. Tada On tu osobu uzima u svoje ruke pune ljubavi.

Što ne smijemo zaboraviti?

Ne zaboravimo da je Bog sama ljubav i dobrota. Vjerujmo toj ljubavi. Divimo se toj dobroti. Živimo svoje živote. Nemojmo si dopustiti niti da poželimo mijenjati drugoga.