…

Svaka vijest o novim slučajevima zlostavljanja pogađa cijelo Tijelo Kristovo. Nitko od nas nije izuzet od posljedica tih strašnih grijeha, premda netko može osjećati čak i ravnodušnost ili nevjericu. Posljedice su svakako tu, vidjeli ih mi izravno ili ne.

Neka se naše katoličanstvo ne svede na komentiranje i zgražanje nego na ono što je Tijelu Kristovu potrebno najviše, a to je molitva, pokora i konkretna djela ljubavi prema žrtvama

Neka nas ne boli najviše ugled koji se narušava u medijima i društvu. Čak ni klevete, ni širenje lošeg glasa. Naš primarni fokus treba biti nad žrtvama čija imena najčešće ne znamo. Tiha patnja koja razara čitavo njihovo biće i često obilježi godine života, neusporedivo je veća naspram našeg ugleda koji se često naviknemo uživati u pojedinim gradovima i župama.

Naše molitve i empatija, čak i govor o uzrocima, metodama djelovanja, rješavanjima, pristupima, treba biti sav usmjeren prema žrtvama. Slušajući njih, moleći za njih, otkrit ćemo i metode prepoznavanja i sprječavanja budućih najcrnjih događaja.

Upućujmo na Ljubav i na Srce, u kojem je iscjeljenje i život

Iako je bolno i žalosno čitati o novim slučajevima, to na jedan način i budi nadu da će žrtve konačno dobiti glas, djelić pravde, a da će budućim agresorima to biti upozorenje da često ni na ovom svijetu ne ostaje skriveno nešto tako pakleno kao što je zlostavljanje.

Možda sve te vijesti potaknu i druge žrtve da se nekome povjere, podijele svoju bol, a onim budućima da takva zla prijavljuju.

Kroz našu djelotvornu i nesebičnu ljubav moći će upoznati i živjeti raj već ovdje među nama

Statistika je vrlo okrutna kada je riječ o zlostavljanju i pokazuje da nas se ta tema itekako tiče. Prema njoj smo ili i sami bili žrtve zlostavljanja ili znamo nekoga tko to jest. I zato s velikim oprezom trebamo primati žrtvino povjerenje s kojim nam daje, ili pokušava dati, teške informacije iz svoje prošlosti. Ljudi koji sami nisu iskusili neki oblik zlostavljanja često ne razumiju one koji to jesu. Iz svoje odrasle perspektive pokušavamo proniknuti dječje maloljetno srce koje ne razmišlja poput našeg, ili nije iz našeg podneblja, obitelji, župe, odgoja… To ranjeno srce će odrasti, često neće razumjeti ni sebe iz te davne dobi. Tko će im pružiti ruku, iscjeljenje, izbavljenje iz tame, depresije, šutnje ako ne oni koji su upoznali Srce Majčino i Srce Probodeno za nas? Neka se naše katoličanstvo ne svede na komentiranje i zgražanje nego na ono što je Tijelu Kristovu potrebno najviše, a to je molitva, pokora i konkretna djela ljubavi prema žrtvama koje nose izuzetno težak križ. Žrtve su potrebne naših konkretnih djela ljubavi kojima možemo upućivati na Ljubav i na Srce, u kojem je iscjeljenje i život. Bez obzira na paklene korake kroz koje su prošli, kroz našu djelotvornu i nesebičnu ljubav moći će upoznati i živjeti raj već ovdje među nama.

Nataša Štimac; Book.hr