Mogu li otići na klanjanje zagovarati za bližnjeg u potrebi?

Poznati filozof Peter Kreeft govoreći o patnji, ističe kako nam Bog nije dao placebo ili tabletu ili dobar savjet – dao nam je Sebe. Dodaje kako odgovor na naše patnje nije samo neka riječ nego Riječ, nije ideja nego Osoba. To me podsjetilo na vlastite trenutke tragedija, strahova, nemoći, smrti kada me Isusova prisutnost u Oltarskom Sakramentu liječila. Polako, iz dana u dan. Velika je milost i dar imati mogućnost klanjanja Oltarskom Sakramentu, a pogotovo svaki dan.

Mogu li prestati procjenjivati drugoga i objektivnost njegovih strahova i tvrdnji i jednostavno biti tu uz njega?

Te prve dvije godine braka koje smo proveli živeći preko puta takozvane Vinogradske kapelice bile su posebne upravo po tome. Novi župnik, čim je došao na dužnost, uveo je svakodnevno klanjanje nakon večernje Svete Mise. U šutnji. I to je bilo ono što je mome tijelu i duši trebalo nakon teškog spontanog i velikih patnji koje su popratile taj događaj. Svaki dan, bez puno riječi, biti uz Stvoritelja, bio je melem za rane. Biti uz i za Život, na samom Izvoru, liječilo je spoznaje i iskustva smrti, čak i kriva poimanja o tome što je zapravo smrt.

Bez osjećaja ushita, veličine trenutka ili da se nešto događa u meni liječili su se osjećaji i sjećanja. Primati Isusa, dopustiti mu da prebiva u nama, da bude s nama, jedan je od najvećih načina da nas liječi i vodi.

Mogu li nekada tješiti Isusa u Njegovoj boli i biti s Njim i malo zaboraviti na svoju bol?

Sva naša osjetila su ograničena i promjenjiva, a On je Savršen i jednak. U Isusu imamo svu stabilnost koja nam treba i koja nam je nužna u svim životnim potrebama. Bez Njega ne možemo razlučivati niti donositi ispravne odluke u teškim i zbunjujućim trenucima, jer nemamo uvide u stvarnost koje ima On.

Ako se oslanjamo na vlastite snage i procjene, kad-tad u životu naiđemo na ograničenje.

Klanjanje Isusu, bivanje u šutnji Njegove prisutnosti lijek je i snaga i za rane naše majke Crkve.

Ivan Pavao II. u svoju posljednju encikliku „Crkva u Euharistiji“ utkao je svoju životnu ljubav prema Euharistiji. Papa svjedoči:

»Ugodno se zadržati s Njim te, poput ljubljenog učenika naslonivši glavu na njegove grudi (usp. Iv 13,25), biti dodirnut neizmjernom ljubavlju njegova srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme mora razlikovati nadasve po „umijeću molitve“, kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti duže vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomoć!«

I brojni drugi sveci svjedoče nam o tome.

Osim što nam Isus daje sebe, i sam je postao patnik i prošao tim putem ali i dao nam primjer što mi drugima možemo i trebamo davati u patnji: Njega ali i sebe. Mogu li ja sebe dati drugome u trenucima nelagode, križa, patnje, kada ne znam ni što bih rekla, kada mi se čini da će tuđi križ pokvariti moj dan?

Osim što nam Isus daje sebe, i sam je postao patnik i prošao tim putem ali i dao nam primjer što mi drugima možemo i trebamo davati u patnji: Njega ali i sebe. Mogu li ja sebe dati drugome u trenucima nelagode, križa, patnje, kada ne znam ni što bih rekla, kada mi se čini da će tuđi križ pokvariti moj dan, da će mi tuđi prazan novčanik i potreba „progutati“ moj? Mogu li dati sebe bez straha za sebe? Mogu li dati sebe za Njega? Njemu i braći oko sebe? Mogu li otići na klanjanje zagovarati za bližnjeg u potrebi? Mogu li prestati procjenjivati drugoga i objektivnost njegovih strahova i tvrdnji i jednostavno biti tu uz njega? Mogu li nekada tješiti Isusa u Njegovoj boli i biti s Njim i malo zaboraviti na svoju bol?

Ako i ne možemo ništa od toga, On to može sve za nas i još puno više. On nas savršeno ljubi a to upijati i upoznati možemo najbolje u Euharistiji i Presvetom Sakramentu.

Gledaj, On te gleda!

Nataša Štimac; Book.hr