Foto: Shutterstock
Dosad smo podastrli čvrste znanstvene dokaze za činjenicu da svemir ima svoj početak (DSPVE). Zamislimo da znanstvenici jednog dana otkriju kako su svi njihovi izračuni bili pogrešni, tj. da nije bilo velikog praska. Međutim, potpuno napuštanje teorije o velikom prasku uistinu je malo vjerojatno zato što postoji velik raspon dokaza te zato što je ova teorija u stanju točno predvidjeti tolike zapažene pojave.
To priznaju čak i ateisti. Victor Stenger, fizičar koji je predavao na Havajskom sveučilištu, jednom je ustvrdio kako je „svemir eksplodirao iz ništavila”. Stenger je nedavno priznao da veliki prasak cijelo vrijeme izgleda sve vjerojatniji. „Mogućnost da bi (teorija velikog praska) mogla biti pogrešna trebamo ostaviti otvorenom”, kazao je, „ali … iz godine u godinu, kako se pojavljuju novi astronomski dokazi, vidimo da su oni sve više u skladu s, u najmanju ruku, općom slikom velikog praska.”
„Kad bi se u budućnosti teorija o velikom prasku pokazala pogrešnom…“
Doista, godine 2003. pojavilo se još dokaza koji potvrđuju točnost teorije velikog praska. NASA-in satelit WMAP (Wilkinson Microwave Anisotropy Probe) potvrdio je otkrića svoga prethodnika, satelita COBE, te je snimio fotografije kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja koje su 35 puta oštrije od COBE-ovih. Rezultati svemirskih istraživanja sve više podupiru teistički svjetonazor, a George Will misli da je zbog toga moguć sljedeći scenarij: „Uskoro će Američki savez za zaštitu građanskih sloboda, ili neka druga ovome savezu slična sekularistička organizacija, poput PFAW-a, pokrenuti sudski postupak protiv NASA-e s optužbom da svemirski teleskop Hubble pruža utjehu vjerski nastrojenim skupinama tako kršeći ustav.”
Na trenutak pogledajmo stvari sa stajališta skeptikâ. Kad bi se u budućnosti teorija o velikom prasku pokazala pogrešnom, bi li to značilo da je svemir vječan? Ne bi, i to iz više razloga.
Prvi razlog: drugi zakon termodinamike podržava teoriju o velikom prasku, ali o njoj ne ovisi. Činjenica da svemiru ponestaje iskoristive energije te da on teži neredu uopće nije predmet rasprave. Kako bi rekao Eddington, drugi zakon termodinamike „zauzima vodeći položaj među prirodnim zakonima”. On bi bio točan čak i kad bi se dokazalo da je teorija velikog praska pogrešna.
Drugi razlog: isto se može reći za Einsteinovu teoriju opće relativnosti. Ta teorija, dobro potkrijepljena opažanjima, za pojavu prostora, materije i vremena zahtijeva početak neovisno o tome je li sve započelo praskom ili nije.
Treći razlog: postoje također znanstveni dokazi s područja geologije koji pokazuju da svemir ima svoj početak. Mnogi su od nas na satovima kemije u srednjoj školi učili da se radioaktivni elementi s vremenom raspadnu te se pretvore u druge elemente. Primjerice radioaktivni uran se na koncu pretvori u olovo. Prema tome kad bi svi atomi urana bili beskonačno stari, oni bi se do sada već svi bili pretvorili u olovo, no nisu. Dakle, zemlja ne može biti beskonačno stara.
Dokazi koji potvrđuju početak svemira
I konačno, postoji filozofski niz dokaza koji potvrđuju početak svemira. Taj je niz dokaza razumski nemoguće pobiti, stoga ga neki smatraju najjačim argumentom od svih koji postoje. On se naziva kalamskim kozmološkim argumentom (prema arapskoj riječi za „vječan”) a glasi ovako:
- Beskonačan broj dana nema kraja.
- Današnji dan predstavlja kraj povijesti (povijest je zbir svih dana).
- Dakle, prije današnjega dana nije protekao beskonačan broj dana (odnosno vrijeme ima svoj početak).
Kako biste shvatili ovaj argument, pogledajte vremensku crtu koju donosimo u nastavku. Na njoj su naznačeni segmenti koji predstavljaju dane (3.1). Što dalje pratimo crtu ulijevo, to se vraćamo dalje u prošlost. Zamislimo sada na trenutak da se ova crta proteže beskonačno ulijevo, tako da ne vidimo gdje ona počinje. No, ako pogledamo nadesno, možemo vidjeti kraj crte zato što zadnji segment predstavlja današnji dan. Sutrašnji dan još nije došao, ali kad dođe, dodat ćemo još jedan segment (odnosno dan) na desnom kraju crte.
Ima li vrijeme svoj početak?
Evo kako to dokazuje da vrijeme ima svoj početak: budući da crta sigurno završava na desnoj strani, vremenska crta ne može biti beskonačna zato što ono što je beskonačno nema kraja. Štoviše, ne može se dodati ništa onome što je beskonačno, no sutra ćemo našoj vremenskoj crti dodati još jedan dan. Stoga je sigurno da je naša vremenska crta konačna.
Promotrimo ovaj argument iz drugog kuta. Da je prije današnjeg dana postojalo beskonačno mnogo danâ, današnji dan nikad ne bi nastupio. Ali ovdje smo! Prema tome prije današnjeg je dana prošao konačan broj danâ. Drugim riječima, kad na crti gledamo ulijevo, ne možemo vidjeti gdje crta počinje, no unatoč tome znamo da je ona morala početi u određenoj točki zato što je, kako bi današnji dan nastupio, mogla proteći samo konačna količina vremena. Ne možemo proći beskonačan broj dana. Prema tome, vrijeme ima svoj početak.
Neki bi mogli upitati: Ako postoje beskonačni brojevi, zašto ne bi mogli postojati beskonačni dani? Razlog leži u razlici između apstraktnih beskonačnih skupova i onih konkretnih. Brojevi su čisto teoretski, dani su stvarni. Matematički gledano beskonačan broj dana možemo zamisliti, no u stvarnosti ih ne možemo ni izbrojati niti proživjeti. Na polici između dva podupirača za knjige možemo zamisliti beskonačan broj matematičkih točaka, no između njih (podupirača) ne možemo staviti beskonačan broj knjigâ. Radi se, dakle, o razlici između apstraktnog i konkretnog.
„A budući da svemir ima svoj početak…“
Brojevi su apstraktni, dok su dani konkretni. (To dodatno učvršćuje naš dokaz koji govori u prilog tome da se u kozmološkoj povijesti svemira nije mogao dogoditi beskonačan broj „praskova”. Beskonačan broj takvih događaja nije moguć.)
Ovdje dakle ukazujemo na to da svemir ima svoj početak bez obzira je li se veliki prasak dogodio ili nije, odnosno kozmološki je argument istinit jer su obje njegove premise istinite: sve što je nastalo, ima svoj uzrok, a svemir jest nastao. A budući da svemir ima svoj početak, on mora imati i svog začetnika.
Ulomak iz knjige „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist” autorâ N. L. Geislera i F. Tureka. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
O knjizi „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist“
Ova će knjiga biti posebno zanimljiva onima koji kršćanstvo smatraju izmišljotinom, a svim će kršćanima poslužiti kao izvanredno sredstvo za jačanje vlastite vjere te kao izvor konkretnih argumenata i dokaza za njezinu obranu.
Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?
Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.
Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.
Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
