Svjedočanstva

SVJEDOČANSTVO IZ TAIZEA

Naša čitateljica prisustvovala na susretu mladih u Baselu: „Vjera nije nešto za što kažeš da imaš, nju živiš!” „Mogu čak i reći da sam si ovaj susret, ovo hodočašće, postavila kao testiranje – testiranje svoje strpljivosti, smirivanje nagle naravi, učenje o drugima slušajući ih više, a govoreći manje…”

Naša čitateljica prisustvovala na susretu mladih u Baselu: „Vjera nije nešto za što kažeš da imaš, nju živiš!”

Maleno selo Taizé posjetila sam, sada već dosta i daleke, 2011. godine. Svaka godina donijela je nešto novih izazova ili pak zapreka i jednostavno se nikako nije otvorila mogućnost da se  ponovno vratim. Da osjetim taj mir. Da osjetim to zajedništvo. Da na zaista poseban način „vježbam“ ljubiti druge u Kristu. Mogu čak i reći da sam si ovaj susret, ovo hodočašće, postavila kao testiranje – testiranje svoje strpljivosti, smirivanje nagle naravi, učenje o drugima slušajući ih više, a govoreći manje. Toga sam jutra uzela putnu torbu, poljubila oca i majku i otišla na dogovoreno mjesto susreta za polazak. Pomalo sam bila nevoljna, moram priznati, i kao da si nisam dovoljno osvijestila ono zašto sam, prije svega, željela poći na susret. Nakon zajedničke molitve i blagoslova za put osjetila sam mir i rekla samoj sebi: „Ta vjera nije nešto za što kažeš da imaš, nju živiš. Idi i raduj se susretu sa svim onim mladim ljudima koji su ti braća u Kristu.“

Zašto postoje susreti?

„Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“, riječi su iz Poslanice Filipljanima koje su mi odjekivale tijekom putovanja. Svjesna bogatstva hrvatskoga jezika i razlike između riječi sreća i radost, nisam se mogla oteti dojmu da mi je Gospodin pružio i ovu radost; očekuju me dani kada ću susretati ljude koje nikada nisam, a možda i nikada više neću vidjeti. Koja je poanta onda? Čemu susreti? I da me ne bi netko krivo shvatio, dakako da su i susreti s bliskim ljudima i sugrađanima važni, no ovo je posebna vrsta susreta u kojoj su mladi okupljeni s istim ciljem, istom nadom u srcu – iz različitih zemalja, različitih jezika, različitih običaja koji su prešli različit broj kilometara i koji su tu, na istome mjestu, zbog jednog čovjeka – Krista. Kako se onda ne radovati, kada znam da dolaze mladi ljudi svjesni svoje pripadnosti Bogu i svjesni da je ovo jedan od načina kako se ne udaljiti upravo od našega Stvoritelja. Ovakvi susreti kao da najživljim bojama oslikavaju ono što se apostolima i Mariji dogodilo na Pedesetnicu, kada je na njih sišao Duh Sveti (Dj 2, 3-6). Upravo na to me podsjetio osjećaj kada je počela prva zajednička večernja molitva 28. prosinca. Zašto? Zato što su susreti u Taizéu obilježeni i utemeljeni  na raznolikosti – čitanja, molitve, pjesme; sve se čita na različitim jezicima i predivno je osjetiti u srcu radost i moći, makar i kratko, pjevati sa svojim bratom sa drugoga kraja Europe na njegovom jeziku. Pišući ove retke pokušavam domisliti kako pisati radost, no… Nije li dovoljno znati da u svjetlu svijeća koje se pale tijekom svake molitve na susretima i molitvama možete osjetiti i ponovno u srcu osvijestiti da je Kristovo uskrsnuće ono što je donijelo spas za svakoga čovjeka, a samo zato jer je svaki čovjek miljenik Boga živoga. Uskrsnuće jest izvor svjetla, koje čovjekov um nikada u potpunosti neće moći pojmiti, no može se s toga izvora napajati. Dakle, na tome izvoru se događa ono što kaže prorok Izaija: „I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.“ (Iz 12,3), pa je, stoga, zaista neopisivo kada osjetite tu radost, vidite osmijeh na licima drugih mladih, vama do tada nepoznatih ljudi.

Molitva, pjesma, šutnja…

Dakle, program je osmišljen tako da se, ovisno u kojoj župi je tko smješten, mladi okupljaju na jutarnjoj molitvi koja uključuje molitve, pjesme, ali i šutnju. Trenuci šutnje, koliko god mislili da nam nisu potrebni, uvijek dobro dođu. Štoviše, kada se naviknete na takav ritam tih nekoliko dana, bude vam lakše te trenutke iskoristiti za razmatranja, razmišljanja ili dodatnu molitvu – onu iz srca, vašim riječima. Nakon jutarnje molitve slijedi susret u malim grupama, koje se formiraju pri samome dolasku na susret, ovisno o jeziku koji govorite. Male skupine formirane su tako da budu raznolike te da tako upoznate načine razmišljanja drugih naroda i njihova viđenja. U malim se skupinama čitaju  dijelovi Evanđelja ili drugi biblijski tekstovi povezani sa samom glavnom temom susreta. Ove godine dosta smo razgovarali o radosti, ali i patnji drugih – sugrađana ili pak drugih naroda; govorili smo o tome koliko smo svjesni tuđe patnje, ali i kako možemo učiti o radosti od onih koji nemaju ništa ili su pogođeni silnom tugom i bijedom? Razgovorima u grupama, mogu i moram reći, da sam osjetila radost zbog našeg susreta – u grupi koja se sastojala od Hrvata, Ukrajinaca i Poljaka – i zbog toga što smo podijelili iskustva iz naših zemalja. Uvidjeli smo da upravo patnja koja postoji u našim zemljama i svijetu jest ono što pomaže jačanju bratstva, otkriva nam našu ranjavost, a time nam pomaže da postanemo „ljudskiji“ i da kročimo putem života kako nas je učio Krist – proći svijetom čineći dobro – i svojim primjerom posvjedočio.

„Na radionicama smo razmatrali Pavlove poslanice, raspravljali o komplementarnosti znanosti i vjere, različitim načinima slavljenja Boga u svijetu…“

Nakon razgovora u malim skupinama slijedi podjela čaja i ručak, a popodnevni sati rezervirani su za razgledavanje grada i radionice. Radionice su raznolike i podijeljene prema tematskim područjima; duhovnost, crkva, društvo/solidarnost, vjera i kultura. Bogatstvom ponude radionica moglo se pronaći za svakoga nešto prema usmjerenju njegovih interesa. Svako tematsko područje omogućavalo je učenje o kulturi drugih, odnosu prema baštini i načinima života drugih, ali i učenje o samome sebi. Zvuči zaista nevjerojatno, no na radionicama smo razmatrali Pavlove poslanice, raspravljali o komplementarnosti znanosti i vjere, različitim načinima slavljenja Boga u svijetu; šetali smo gradom i učili o povijesti grada i kroz religijsku povijest, gledali filmove o običajima stanovnika Basela i/ili Švicarske, slušali različite instrumente putem tzv. glazbenih razgovora, učili o bojama, uočavali detalje u crkvama ili u gradu. Nakon radionica slijedi večera, a nakon večere večernja molitva. Večernja molitva odvija se u dvorani gdje se predviđa dolazak svih sudionika, za razliku od jutarnje molitve koja se odvija po župnim zajednicama.

Kako u Taizéu, tako i na novogodišnjim susretima, organizira se regionalni susret nakon čega slijedi euharistijsko slavlje na jeziku svakoga naroda. Zaista moram priznati da mi je susret sa Hrvatima koji su također pristigli u Basel bio na veliku radost. Naime, okupljeni oko Gospodina da s njime blagujemo, pjevajući prelijepe hrvatske božićne pjesme, daleko od Domovine, divno  je iskustvo – osjećaj zajedništva i radost bili su nemjerljivi. Ujedno je bio i blagdan Svete obitelji pa je don Damir Stojić, predvodeći Euharistiju, ponovno ukazao na važnost svetosti u obitelji te važnosti da kao mladi spoznamo koji je naš poziv – svetost u obitelji ili u svećeničkom ili redovničkom zvanju.

„Bogu ništa nije nemoguće!“

Kao kruna susreta uslijedio je doček Nove godine. Doček je organizirala svaka župa, tako da se oko 23 sata svi okupljaju u lokalnoj crkvi kako bi ponovno, čitali, molili te iz svega srca pjevali na jezicima svih prisutnih. Mnoštvo svijeća, crkvica u kojoj se tek naziru obrisi nekadašnjih freski… Sjedim kod oltara s drugim mladima koji jednako kao i ja iščekuju svoj red za molitvu ili čitanje. Pratim u knjižici susreta i uočavam da je moj red za čitanje psalma. Gledam broj psalma, gledam retke i shvaćam, po tko zna koji put u životu, koliko daleko seže Božja providnost. Moj omiljeni psalam. Bogu ništa nije nemoguće, a niti slučajno. Uz svijeće i razmišljanje da je Krist prisutan, ukratko prikazujem sve učinjeno u 2017. godini kako bih s Kristom mogla započeti 2018. godinu. Ne zbog kalendara ili datuma; ne zbog ljudskih mjerila, već zbog sve blagosti i radosti koje sam doživjela tijekom adventa i Božića jer time bi svaki kršćanin trebao označiti početak novoga vremena – rođenjem Boga kao čovjeka.

I tada… Čitam retke koje uvijek ponavljam kada mi je najteže ili kada se trebam sabrati:

„Gospod mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim?

Gospod je štit života moga: pred kime da strepim?

Kad navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i dušmani, oni posrću i padaju.

Nek’ se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji; nek’ i rat plane protiv mene, i tada pun sam pouzdanja.

Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam.“ (Ps 27, 1-4)

„Ako ikada budete razmišljali o posjetu Taizéu…“

Koju minutu prije ponoći, uz pjesmu, izlazimo van – zvona oglašavaju: došla je ponoć. Stojim u zagrljaju prijatelja s kojima sam doputovala, između ostalog i svoga dugogodišnjeg prijatelja s kojim sam povezana još od srednje škole. Stojim, gledam nebo i razmišljam koliko nam toga Krist daruje svakoga dana, a za koliko darova nismo ni svjesni da ih imamo i/ili primamo. Stoga sam iskoristila trenutak mira, te gledajući zvjezdano nebo prošaptala: „Hvala!“, kako bih onome koji me stvorio i voli baš ovakvu kakva jesam, izrekla zahvalu za sve radosti ovoga susreta, protekle godine, ali i čitavoga života.

Ako ikada budete razmišljali o posjetu Taizéu ili odlasku na novogodišnji Taizé susret – učinite to. Riječ je o izvanrednoj prilici upoznavanja drugih ljudi koji se također okupljaju oko Krista; o nevjerojatnoj mogućnosti uočavanja radosti u drugima, pomaganju i izgradnji sebe samih pomoću, dotad nepoznatih, drugih ljudi. Osim molitve, čitanja, razmatranja i šutnje, takvi su susreti i mjesto rasta duha i radosti. Mjesto je to, i susret, otkrivanja poziva na radost, no prije svega otkrivanja i uviđanja obličja Kristova u svakome čovjeku. Jer, kako rekoh, svaki je čovjek stvoren jer ga je Bog htio – i baš takvog ga je htio!

Tamara Mazur

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh