Foto: Shutterstock

Istinu govorim u Kristu – ne lažem – za to mi svjedoči moja savjest zajedno s Duhom Svetim… (Poslanica Rimljanima 9,1)

Tvoj duh ima glas i on ti govori…

Bog nas najčešće vodi dajući nam unutarnje svjedočanstvo. Drugi način na koji primamo Njegovo vodstvo povezan je s unutarnjim glasom našeg duha.

Unutarnji, duhovni čovjek, ima glas – baš kao što izvanjski čovjek ima glas. Taj unutarnji glas duhovnoga čovjeka nazivamo savjest. To je tihi glas.

Tvoj duh ima glas i on ti govori.

No, čim sam ušao u prostorije tog objekta, osjetio sam u sebi neki „alarm”…

Moja priča

U rujnu 1966. godine preselili smo se u Tulsu, u Oklahomi. Prije toga smo 17 godina živjeli u Garlandu, predgrađu Dallasa, u Texasu. Evo kako je došlo do preseljenja: supruga i ja obavljali smo neke poslove u Tulsi. Naša je služba rasla i već sam razmišljao o reorganizaciji rada i obiteljskog života, želeći se uspješno prilagoditi velikom crkvenom rastu. No, prijatelj kod kojeg smo odsjeli u Tulsi, rekao mi je: „Brate Hagine, trebao bi se preseliti u Tulsu. Upravo se prodaje stara crkvena zgrada brata T. L. Osborna. Njegov poslovni rukovoditelj me zamolio da im pomognem prodati taj objekt.”

Zatim je naveo cijenu zgrade – bila je iznimno niska. Uopće nisam bio zainteresiran. Nastavio mi je opisivati te prostorije pa sam na koncu rekao: „Daj da vidim kako to izgleda.” Otišao sam tamo želeći mu ugoditi.

No, čim sam ušao u prostorije tog objekta, osjetio sam u sebi neki „alarm”. (Ponekad je unutarnje svjedočanstvo tako stvarno da ti se doslovno čini kako čuješ alarm.) U tom sam trenutku znao, kao što znam kako se zovem, da je to ono što Bog ima za mene!

To je razlog zbog kojeg puno puta ne čujemo Božji glas. Ne čujemo ga jer ne želimo čuti…

No, nisam htio slušati takve poticaje jer sam želio ostati u Garlandu. (To je razlog zbog kojeg puno puta ne čujemo Božji glas. Ne čujemo ga jer ne želimo čuti. Govorimo da želimo, ali ne govorimo istinu.)

Kada smo se prijatelj i ja vratili u njegov dom, supruga me upitala što mislim o zgradi T. L. Osborna.

„Ne izgleda loše, ali ništa od toga. Ionako smo već sve sredili. Ostat ćemo u Garlandu. Pretvorit ćemo naš dom u ured i sve ćemo organizirati onako, kako smo zamislili”, rekao sam joj.

Navečer smo otišli na spavanje, ali mi san nije dolazio na oči.

Inače nemam nikakvih problema sa spavanjem. U Bibliji piše „…miljenicima svojim on san daje“ (Psalam 127,2, KJV). Ti i ja smo Njegovi miljenici jer nas je učinio prihvaćenima u Kristu. Ja stalno objavljujem Božje obećanje, govoreći: „Gospodine, Ti me smatraš svojim miljenikom i zato Te držim za riječ. Hvala Ti za miran san.” Nakon tih riječi uvijek brzo zaspim.

No, te me večeri pekla savjest i san mi nije dolazio na oči. Savjest je glas mog duha, a duh zna kada mu nismo poslušni.

Tada sam u svojoj nutrini začuo tihi glas. To nije bio glas Duha Svetog…

Ležeći na krevetu, rekao sam: „Gospodine, ako želiš da se preselim u Tulsu, preselit ću se. Moja duša ne želi otići tamo, ali se ne namjeravam suprotstavljati Tvojoj volji.“

Tada sam u svojoj nutrini začuo tihi glas.

To nije bio glas Duha Svetog jer On govori na puno autoritativniji način. Tihi glas, koji sam začuo, bio je glas moga duha koji mi je prenosio ono što je primio od Duha Svetoga.

Taj unutarnji glas, koji nije autoritativan, rekao mi je: „Dat ću ti tu zgradu.”

Nasmijao sam se. Pun nevjere, odvratio sam: „U redu, Gospodine. Vjerovat ću Ti kada to učiniš.”

Unutarnji glas, primajući misli Duha Svetog, rekao mi je: „Samo gledaj!”

Neću iznositi pojedinosti, ali ću reći da nam je Bog zbilja dao tu zgradu.

Iz knjige „Kako nas vodi Duh Sveti” autora Kennetha E. Hagina.