Foto: Josip Sinjeri
Nakon trećega zagrebačkog Hoda za život, to je okupljanje već postalo tradicionalno. Sjećam se da sam dugo iščekivao kad će se takvo što događati u Hrvatskoj, čitajući o sličnim protestima protiv zakonskog dopuštanja pobačaja u mnogim zemljama. Drago mi je da se to može doživjeti i kod nas. Bez obzira na medijska tretiranja i omalovažavanja, Hod za život posebno je i nadahnjujuće iskustvo. Možda i zato mnoge ne čini ravnodušnima?
…čuju se ptice, krene pjesma i počinje se hodati
Na tom okupljanju ljudi svih dobi i naraštaja, od djece u kolicima do staraca, osjeća se mir i blagost. Ponajviše mir. Mir se danas teško nalazi, pogotovo u gradovima. A onda na trenutak prestane promet u središtu Zagreba, čuju se ptice, krene pjesma i počinje se hodati. Hoda se mirno, opušteno, bez žurbe te s osmijehom na licu. Poruke koje se šalju s transparenata i razglasa jednostavne su i pozitivne. Govori se o pravu na život od začeća, o ljubavi prema djeci, o brizi za majke…
Hodanje s ciljem i smislom
Zarazan je i entuzijazam s kojim mladi volonteri, redari, organiziraju i vode povorku, da bi bilo što manje nereda i „gubljenja” u hodu. Ljudi u sebi osjećaju potrebu da čine što vrijedno, pa bilo to samo i hodanje. A Hod za život upravo je hodanje s ciljem i smislom. I itekako je važno, a istodobno tako jednostavno i spontano. Osjeća se povezanost i zajedništvo tisuća nepoznatih, razdraganih ljudi, koji su čak i različitih vjera, što je također rijetka pojava u velikim gradovima današnjice.
Nakon što završi ta nesvakodnevna povorka, nastavlja se i dalje hodati za život. To je hod naše svakodnevice, koji nije uvijek tako vedar kao kad se zajedno okupimo na ulicama i trgovima, ali i on postaje veseliji nakon takve „injekcije” radosti.
Autor: Josip Sinjeri
Foto: Narod.hr
