Foto: Shutterstock

Ne volimo gubiti, ne podnosimo nepravdu, izbjegavanje, optužbe, ne volimo kada u nas upiru prstom. Dovoljno je imati takve prijatelje koji nisu prijatelji, dovoljno je doživjeti onu neugodnu šutnju kada ulaziš u sobu punu onih koji su nas samo trenutak ranije ogovarali, dovoljno je iza leđa slušati podsmijehe i poruge, i eto naše jame… Ponekad se u obitelji osjećamo kao među lavovima, među zvijerima.

Prorok Daniel je među lavovima poput čovjeka kojeg je izigralo, osudilo i uništilo društvo. Prorok je čovjek prepun milosti koji nema razloga biti među ljudima. Unatoč svemu, pokazalo se da je Bog blizu.

Obećaje nam da će biti s nama u svakoj situaciji. Vjerujemo li to?

U Božjem svijetu slava pripada izrugivanima, medalje i priznanja dodjeljuju se prevarenima i progonjenima; u Sotonskom kraljevstvu ne prezire se samo izrugivane već i one koji se izruguju. Baš tako! Bog Daniela nije izbavio iz jame najedanput. Nije smisao u tome što prije se izbaviti iz nevolje, čim prije riješiti se problema, osloboditi se svih životnih nevolja, već u tome da budemo svjesni da je u svemu s nama Bog. Poslao je Habakuka s hranom, s ručkom. Nikada se Bog ne zgraža nad situacijom u kojoj se nađemo. On je uvijek Gospodar. Osim toga, problemi ne postoje da bi ih se brzo riješilo, već zato da nas promijene, da nas učine sličnijima Bogu u onom miru koji ne dopušta čovjeku da ga išta prestravi.

Ne mora se u našoj situaciji ništa promijeniti na bolje. Bog ne obećava nikome život bez muka. Obećaje samo to da, čak i u najvećim nevoljama, hoda za nama poput majke sa žličicom mane kako bi nahranila svoje dijete. Najčudesnije minute s Bogom proživljavaju oni koji uspijevaju preživjeti najmučnije trenutke u vjeri da ih Bog nikada neće napustiti. Nedostatak nade da će se naša sudbina promijeniti mijenja nešto važnije od naše sudbine – mijenja naše mišljenje, dopušta otkriti Božju prisutnost, koja grli, koja hrani žličicom punom mane.

O, kako je Bog majčinski Otac!

Kada čitam o mani u pustinji kojom je Bog hranio 600 000 ljudi u kraju u kojem nije bilo čak ni restorana pokušavam si predočiti kakav bi to trebao biti tanjur u kojem stoji Njegova skrbnička žlica. Morao bi biti barem toliko velik kao onaj iz filma Independent Day.

Prisjećam se svoje mame koja bi me onako nejaka sjela u svoje krilo. Nutkala me, pričajući mi nevjerojatne bajke, jednom po jednom žličicom, hraneći me ukusnim djelom svojih ruku. Mana je bila slatka i pisao bih o njoj sigurno više nego Marcel Proust o kolačiću »madeleine« u Combrayu.

Činila je to uvijek u kuhinji gdje se iz peći čulo pucketanje ognja i gdje je bilo pomalo pakleno vruće. Bilo je to tako čudesno. Osjećao sam se tako sigurno gledajući plamene jezike kako plaze među žeravnicima stare peći.

Razumio sam Izraela u pustinji u toj paklenoj atmosferi koju je ražarivao gorući povjetarac. Razumio sam Daniela koji s tekom jede onu kašu dok mu isplaženih jezika za vratom dašću gladni lavovi. O, kako je Bog majčinski Otac!

Iz knjige patera Augustyna Pelanowskog „Zvijer i prorok”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.