Svjedočanstva

SVJEDOČANSTVO JEDNE MAJKE

Nakon molitve strah od poroda je nestao, a porod je bio gotovo bezbolan Donosimo vam svjedočanstvo majke koja je iskusila snagu molitve u trenutku poroda…

Nakon molitve strah od poroda je nestao, a porod je bio gotovo bezbolan

Majka sam petero djece, u dobi od osam do 18 godina. Odgajajući ih, primijetila sam da kroz različite životne situacije i Bog odgaja i mijenja supruga i mene. Svaka je moja trudnoća bila posebna i kroz svaku od njih Gospodin je pokazao da On ima zadnju riječ, da je On gospodar i darivatelj života. Svoje ću svjedočanstvo započeti prvim porodom, kako biste dobili što cjelovitiju sliku o onome što mi je Gospodin učinio.


Porod iz ‘noćne more’

Bio je to porod kao iz noćne more. U dva sata ujutro imala sam trudove, ali ta je agonija potrajala još šest sati! U rađaoni je bila gužva, porodili su sedam žena prije mene; mislila sam kako sam i ja napokon došla na red, kada me je liječnik pozdravio s ulaza u prostoriju i rekao da je njegova smjena završila. Nemam riječi kojom mogu opisati svoju prestravljenost! U toj muci rekla sam mu da znam da prvi puta rađam, ali da osjećam da je gotovo, da se jednostavno raspadam, da je kraj. Već napola okrenut prema izlazu, na te moje riječi, vratio se čudno me gledajući. Kratko me pregledao i nešto viknuo sestri. Tih se detalja i ne sjećam najbolje. Potom je došla jedna od sestara i doslovno mi legla na trbuh te je podlakticama snažno gurala dijete prema dolje! Bol je bila neizdrživa!

Dijete je satima željelo van, trebalo ga je zarotirati, ali nitko nije primijetio da nešto nije u redu jer, kako su rekli, prvorotkinje dulje rađaju. Fizički je oporavak trajao dva mjeseca, no moj cjelokupni oporavak trajao je puno dulje. Mjesecima u to vrijeme nisam mogla zaspati;  sama pomisao da i ove večeri neka žena to prolazi izmamila bi mi suze. Samo zahvaljujući Božjoj svemoći i molitvi časne sestre Daroslave Vojvodić, naše je dijete rođeno živo i zdravo!

Božja riječ mi je promijenila život

Upoznavajući Gospodina kroz njegovu Riječ, život mi se u potpunosti promijenio. Zajednica Kristofori uvelike je pridonijela da priđem bliže Gospodinu. I tako, malo po malo, bila sam trudna s petim djetetom. Sve trudnoće i porode odradili smo u bolnici Merkur. Peta se trudnoća malo zakomplicirala jer mi je počela curiti plodna voda. U 33. tjednu ostavili su me u bolnici, pratili su mi razinu plodne vode, svako jutro i večer vadili su mi krv. Kako nisam razumjela nalaze, pitala sam liječnika da mi objasni što to znači za mene i dijete. Nije bio blag – ukratko mi je rekao da to nije moja briga i da ja nisam liječnik da bih to trebala znati! Osjećala sam kako se strah od poroda počinje poput plime penjati u meni!

Ne znam točno koliko je prošlo od toga razgovora, kada je u našu sobu (ležala sam s još tri gospođe) „slučajno“ ušao liječnik, jer nas je izlazeći srdačno pozdravio uz objašnjenje da je pogriješio sobu. Tu priliku nisam htjela propustiti; prepoznala sam dr. Tomislava Č. Brzo sam izašla za njim u hodnik i pitala ga za razinu plodne vode. Kroz njega kao da me anđeo došao utješiti! Nasmijao se i odmah rekao moje ime i prezime. Rekao je da sam svako jutro na „tapeti“ na liječničkim sastancima. Nakon toliko godina vidim njegov osmjeh i čujem njegove riječi kojima me itekako umirio. Rekao je da je Bog toliko velik da je naše tijelo savršeno stvorio! Da ono uvijek proizvodi onoliko plodne vode koliko je bebi potrebno, te da se ne brinem jer koliko god ploda voda curila, tijelo uvijek zadrži neophodan minimum za dijete. Voljela bih ga jednom sresti da mu od srca zahvalim…

„Bit će sve dobro, molit ću se, ne boj se!“

Pri kraju 34. tjedna trudnoće, navečer sam osjetila trudove, ali i strah. Slike su se nizale pred mojim očima, nisam ih se mogla osloboditi; strah od ponovnog mrcvarenja bivao je sve većim. Razmak između trudova se smanjivao, a bol se pojačavala! Oko dva sata u noći pomislila sam koliko sam umorna i pospana, te da bih se voljela naspavati. To sam rekla i Isusu (znala sam da je to nemoguće jer iz iskustva znam kad krenu trudovi – nema stajanja J).  Iz sna me prenula medicinska sestra dajući mi toplomjer. Prva mi je pomisao bila: „Kako nema trudova?“ Trudova nije bilo cijeli dan, naspavala sam se i odmorila do sljedećeg jutra oko dva sata. Tek kasnije sam shvatila da mi je dobri Gospodin uslišao vapaj i iskazao mi svoju ljubav na način koji sam ja mogla prihvatiti…

Sve je bilo dobro dok sestra, koja mi je došla izvaditi krv, nije primijetila da imam trudove.  Odmah sam morala na CTG. Strah je u tom trenutku bio toliko jak, došao je kao plimni val, noge su mi se odsjekle, osjećala sam se kao ovca koja ide na klanje, a ne može pobjeći! Zora je svitala, pogled mi je pao na mobitel. Nazvala sam voditelja Kristofora. Po mom glasu shvatio je sve, samo mi je rekao: „Bit će sve dobro, molit ću se, ne boj se!“ Na izlazu iz sobe kao da sam zakoračila u drugu dimenziju, straha nije bilo, ali što je još čudnije, nije bilo ni boli. Uređaj je registrirao trudove, ali ja nisam. Skupile su se sestre, liječnici, čak je i primarius došao, pripremili su inkubator – gledala sam ih kao u nekom filmu. Moj je porod, na kojem zadnjih 40 minuta nisam imala niti trudova niti straha, bio prekrasan!

„Rodila sam prekrasnu djevojčicu, biser koji mi je dragi Bog dao…“

Riječima ne mogu izraziti tu ljepotu i radost! Rodila sam prekrasnu djevojčicu, biser koji mi je dragi Bog dao. Uz plač bebe, u meni je rasla neizreciva sreća i zahvalnost. Na rubu suza radosnica, u srcu mi je odjekivala Aleluja! Mislim da je Bog i cijeli zbor anđela tada bio s nama! Srce mi je bilo puno zahvalnosti i ljubavi! Tek sam na kraju shvatila da mi je Gospodin prepolovio trudove i bol. U svom milosrđu me nagradio nečim što nisam znala ni umjela tražiti, a On mi je dao! „Hvalite Jahvu, jer je dobar, jer je vječna ljubav Njegova!“ (Ps 106,1)

Svjedoči Sonja Klarić

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh