Svatko od nas igra utakmicu života. Naša je najvažnija pobjeda vlastito obraćenje. Navijača pritom ne nedostaje. Naprotiv, velik broj njih na nebu radosno slavi našu pobjedu.

U svijetu sporta igrači se obično razlikuju od navijačâ. Međutim, kao kršćani smo pozvani na oboje – da istovremeno budemo i Kristovi navijači i Kristovi igrači.

Nedavno sam prošao pokraj jednog kafića u kojem je mnoštvo okupljenih na velikom televizijskom prijamniku pratilo prijenos utakmice. Radilo se o Svjetskom rukometnom prvenstvu na kojem je sudjelovala i hrvatska reprezentacija. Svi su prisutni priželjkivali da pobijede naši. Zdušno su navijali. Mnogi su se toliko unijeli u sam dvoboj, da su glasno nudili ʽrješenjaʼ: „Dodaj loptu! Samo naprijed! Što čekaš, pucaj?!” Naravno, nije to ništa čudno za sportsko navijanje. Kad se čovjek mislima i duhom prenese na mjesto tako uzbudljive radnje, ima osjećaj da ga igrači čuju i osjećaju. Slično je i u individualnim sportovima: navijač na određeni način postaje jedno s igračem za kojeg želi da postane prvak. A ako taj to i postane, slavlju i radosti nema kraja.

Možda se pitate čemu ovakav sportski uvod u časopisu kojemu je cilj promicati kršćanske vrijednosti. Naime, to pišem zato što primjećujem oštru razliku između slavljenja sportske pobjede i slavljenja u crkvama. Naravno da podržavam uspjeh sportaša i divim se prvacima, ali me čudi zašto se malo više ne divimo najvećem prvaku svih vremena – Isusu Kristu. U Bibliji za Njega stoje ove riječi: „On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak” (Kol 1,18). Ne, nisu to riječi nekog sportskog komentatora koji proglašava pobjednika na kraju televizijskog prijenosa. To su Božje riječi kojima preko Duha Svetog proglašava svoga jedinorođenog sina prvakom nad svim stvorenjem!

Kad malo bolje razmislim, vidim da se na svakoj svetoj misi događa prijenos događaja s Kalvarije, gdje je Isus pobijedio svojom velikom žrtvom. To je bila najveća utakmica svih vremena jer je Prvak slavno pobijedio nad grijehom i smrću. Zli protivnik, Sotona, je zauvijek izgubio, premda i dalje očajnički igra s ciljem da nas pridobije. Bitka za čovjekovu dušu odvija se svakog dana. Što je naša vjera u Isusa Krista jača, to smo protivniku sve veći izazov. Tada kušnje bivaju veće, a utakmice sve teže. Ali ne trebamo se obeshrabriti. Najvažnije je da uvijek, i u življenju i u umiranju, između dva suprotstavljena tabora odlučno odaberemo onaj pobjednički, Kristov. Tada slijedi nagrada veća od svih medalja i pehara ovog svijeta – vijenac pravednosti i život vječni od samog Gospodina.

U svijetu sporta igrači se obično razlikuju od navijačâ. Međutim, kao kršćani smo pozvani na oboje – da istovremeno budemo i Kristovi navijači i Kristovi igrači. Jedno je usko povezano s drugim. Što budemo strastveniji navijači, to ćemo igrati divniju igru. Ako odlučno zaigramo u istinskoj vjeri, ljubavi i dobroti, sigurno nećemo proći nezapaženo. Tko zna, možda će nas netko od promatrača upitati upravo ovo: Za koga ti igraš? Potpuno je nebitno što nećemo moći reći da igramo za Ligu prvaka. Najvažnije je što ćemo se moći pohvaliti da igramo za Prvaka!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.