Duhovnost

PRONAĆI SMISAO

NAJVAŽNIJA SPOZNAJA Nikome nisam bio potreban dvadeset godina. Evo kada se je sve počelo mijenjati u mom životu Istina je, nikome nismo potrebni, osim Bogu! A on uspijeva ni iz čega učiniti nešto…

NAJVAŽNIJA SPOZNAJA Nikome nisam bio potreban dvadeset godina. Evo kada se je sve počelo mijenjati u mom životu

Foto: Shutterstock


 

Milijuni ljudi traže čovjeka kako bi se skrili u nekome, kako bi povjerili svoje postojanje bilo kojem drugom čovjeku, kako bi se barem na trenutak osjećali sigurni, ne-usamljeni. Ali što učiniti kada te nitko ne želi i nikome nisi potreban, poput zrna si koje ispada iz ruke sijača? Posebno mi je drago što je Isus junakom svoje prispodobe učinio maleno zrno! Zrno, a ne Julianne Moor ili Nicole Kidmann ili Brada Pitta. Zrno ispalo iz ruke, a ne umetnuto u zemlju s ceremonijalnog jastuka. Bačeno u dubinu, a ne na sofu s turskim jastucima. Snaga skromnosti ne odbija Boga, već Ga privlači i ispunjava ljubavlju prema nama. Mnogi se od nas osjećaju kao obično nepotrebno zrno. Kada radnik sije, puno zrnja ispada iz ruke u blatnu i crnu zemlju. Možda puno od njih padne pod noge, na put, ali radnik se po nj ne vraća i ne podiže ga. Ma što je jedno malo zrno! A Isus od jednog malog zrna bačenog u zemlju čini glavni lik svoje prispodobe. Junak Božje providnosti je onaj koji je malen, posrnuo, odbačen u zemlju ili u blato, tko je nepotreban… onaj za koga se može reći: nitko. Koliko se nas osjeća potpuno suvišnima. Komu se povjeriti kada nikome nismo potrebni? Vidio sam u nekom časopisu karikaturu, crni humor…

Takav je scenarij, ako ne zovemo Isusa, već samo tražimo ljude…

Očajan muškarac stoji nad obalom rijeke i oko vrata mu privezan kamen. Prilazi mu drugi govoreći: Molim vas, pričekajte, vidjet ću jeste li kome potrebni. Na drugoj sličici samoubojica stoji u rijeci s kamenom u ruci, i gleda s nadom u daljinu. Čeka dok ovaj drugi ne iziđe iz telefonske govornice u kojoj vrti telefonski imenik i prebire imena onih kojima bi ovaj eventualno bio potreban. Na trećoj sličici, tužni spasitelj izlazi iz govornice spuštena pogleda i govori: Nažalost, nikome niste potrebni. Na četvrtoj sličici, vide se samo noge samoubojice koji tone u ponoru. Takav je scenarij, ako ne zovemo Isusa, već samo tražimo ljude.

Da, istina je, nikome nismo potrebni, osim Bogu. A on uspijeva ni iz čega učiniti nešto. Od pet kruhova učinio je gozbu za pet tisuća ljudi. Nikome nisam bio potreban dvadeset godina. Ali kad sam se utekao Isusu, On me je učinio potrebnim i vrlo traženim. Sada jedva pronalazim vremena. Znam da je to ipak fatamorgana – i ne želim ništa činiti PREVIŠE! Ne težim biti tražen i nezamjenjiv, izniman i potreban – želim i dalje biti samo zrno.

Isus je, govoreći o zrnu i njegovu umiranju, mislio i na svoju smrt.

To je isti princip kao i s umirućim zrnom. Ono mora biti bačeno u zemlju i odumrijeti, otići u tamu, kako bi…

Bit će kao zrno odbačeno u zemlju, u grob, kako bi dao urod stostruk, čak neizmjeran. On po smrti i uskrsnuću odlazi Ocu, a po tome apostoli primaju Duha Svetoga koji umnaža Crkvu i njihovu vjeru. Duh će uvjeravati i voditi u puninu istine. To je isti princip kao i s umirućim zrnom. Ono mora biti bačeno u zemlju i odumrijeti, otići u tamu, kako bi zasjalo novim svjetlom u bezbrojnim plamenovima i ognjenim jezicima. „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ (Iv 12, 24-25) Zrno je Krist, a stostruk, obilat urod to je Duh Sveti u Crkvi. Isus je ugasnuo u grobu, ali je zahvaljujući tome raspaljen stostruki plameni oganj nad glavama apostola. A zrno smo i ti i ja.

Umirati nije lako, osobito na rate, razdajući svoje vrijeme i snagu drugima koji žude za duhovnim životom, za životom u Duhu Svetom. Umirati znači u sebi ubijati neprijateljstvo, kao što to o Isusu kaže Pavao (Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo; Ef 2, 15-16).

Neprijateljstvo se u meni budi kada…

Neprijateljstvo se u meni budi kada sam predmet kušnje darovati svoje vrijeme, snagu, strpljivost, ljubav, savjet, znanje, kada moram odustati od vlastitih planova i želja, zamisli i snova kako bih drugima posvetio sebe. Neprijateljstvo osjećam prema sebi jer nisam neko sjajno, zlatno, već obično malo pšenično zrno. Neprijateljstvo se budi kada se ne mogu složiti sa svojom odbačenošću, bijedom, pogrješivošću, nezgrapnošću, nesposobnošću. Neprijateljstvo i stid. (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi patera Augustyna Pelanowskog „Odlasci”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh