Foto: Shutterstock

Ovaj svijet pun je ovakvih psiholoških kultova i ovakve psihoanalize: „Nemoj reagirati. Budi miran. Pođi negdje gdje ćeš biti sam i reci: `Dijete sam Božje!’“ – ali ako nisi rođen od Duha, nisi dijete Božje. Koliko god pokušavaš stvoriti ozračje mira, umjetno stvorenog mira, ne možeš imati mir Božji u naravnom čovjeku kroz naravni trud. Taj mir može doći jedino iz prisutnosti samog Boga u tvom životu.

Naravni čovjek ne može ljubiti ljubavlju Duha Svetog. Koliko god pokušavali biti mirni kroz predan um i kroz predan razum, kroz pokušaj da stvorimo očekivano ozračje mira, mira nemamo.

Možeš biti sretan, možeš skakati i vikati, možeš pokazivati svu radost, tvoje oči mogu plesati i iskriti, možeš zračiti – ali ne možeš imati radost Duha Svetog ako Duh Sveti nije tamo. Naravan čovjek ne može stvoriti ono što može Duh Božji i kad na naravan način pokušavamo stvoriti stvari koje se mogu stvoriti jedino u Duhu, varamo sami sebe, a đavao gleda i kaže: „Eto, sad to imaš! To je radost, to je ljubav, to je mir!“ Može biti radost, ljubav i mir, ali to nije radost, ljubav i mir u Duhu Svetom. To je nadomjestak, to je lažno. I dopustite mi reći ovo: Kad se pojavi kušnja, kad vas snađe kriza, to će vas iznevjeriti; to neće držati vodu – i neprijatelj vaše duše vidjet će da ste pali.

Reći ću vam što mi možemo učiniti. Mi se možemo slomiti; mi se možemo predati. Možemo doći do točke gdje možemo reći…

Svakoga sam dana svoga života uvjereniji da što dublje ulazimo u iskustva Božja, u izlića, u izbijanja božanske prisutnosti, to ne postižemo svojim naporom, nego duhovnim opuštanjem, predanjem Vječnim rukama. Prestanimo sami pokušavati i pustimo Boga.

Reći ću vam što mi možemo učiniti. Mi se možemo slomiti; mi se možemo predati. Možemo doći do točke gdje možemo reći: „Gospodine, odustajem! Gospodine, uzmi moj život neka bude posvećen tebi. Uzmi moje oči, moje uši, moje ruke, moje noge; uzmi me, Gospodine! Iako sam nedostojan, predajem se tebi; neka i duša i tijelo budu tvoji.“ I prestajemo sa svojom ludom brigom i prestajemo s izjedanjem te se stavljamo u Vječne ruke. I Gospodin može doći u naš život i može početi stvarati radost koju mi ne možemo stvoriti. To nije naša radost; to je radost Duha Svetog. Bit će prisutan prekrasan, staložen mir i to nije mir naše vlastite volje i našeg vlastitog truda, to je mir Božji i, kažem vam, to je čudesan mir.

Poznavao sam neke Duhom ispunjene ljude koji su imali taj mir; kad su stajali uz grob, bili su u stanju reći Aleluja te to i misliti. Nisu mogli zadržati Aleluje koje su došle od Boga. Vidio sam ih u situacijama koje bi ljude ovoga svijeta učinile histeričnima, a i oni bi bili histerični da nije bilo prisutnosti Gospodnje. Poznavao sam ljude koji su iznenada primili udarce jezikom i koji su gledali ljude koji su se digli protiv njih pokazujući im istu ljubav kao i njihov Gospodin kad je visio na križu i rekao: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. To je božanska ljubav. Tjelesan čovjek ne može tako ljubiti. To nije naravna ljubav, to je božanska ljubav. To je ljubav Božja izlivena u naša srca po Duhu Svetom.

Istinita priča o najlošijem čovjeku u pukovniji

Vojni kapelan jedne pukovnije u Indiji ispričao je priču o najlošijem čovjeku u toj pukovniji. Kad su se momci našli u toj dalekoj zemlji, postali su vrlo neobuzdani i grešni. Zahvatio ih je duh Dalekog Istoka. Nitko nije pohađao bogoslužja u crkvi te je kapelan otišao k časniku odgovornom za tu pukovniju te mu rekao: „Obeshrabren sam“. Časnik mu je rekao: „Donijet ćemo vojnu zapovijed i promijeniti vrijeme, tako da to dođe pod našu nadležnost. Natjerat ćemo ljude da podu u crkvu.“

Kad su došli na sljedeće bogoslužje, najnasilniji u pukovniji prošao je pored kapelana nazivajući ga najprljavijim imenima kojih se dosjetio. Kapelan ga je pogledao u oči i rekao: „Neka te Bog blagoslovi, brate!“ Nasilnik je zadrhtao. Kapelan ga je mogao odvući pred zapovjednika jer je opsovao časnika, jer je i kapelan bio časnik. Nakon bogoslužja, nasilnik je došao k njemu i rekao: „Kapelane, zašto ste mi ono rekli?“ Kapelan je odgovorio: „Jer volim tvoju dušu i primijetio sam nešto u tebi što ti sam, siguran sam, nikada nisi vidio. O, kad bi Bog samo imao priliku u tvom srcu!“

Kad je siledžija vidio suze koje su potekle iz kapelanovih očiju, slomio se i rekao: „Molite za mene. Bolestan sam od svoje pokvarenosti; umoran sam od vlastitoga podlog karaktera.“ Molili su i on je predao svoje srce Isusu

Kad je siledžija vidio suze koje su potekle iz kapelanovih očiju, slomio se i rekao: „Molite za mene. Bolestan sam od svoje pokvarenosti; umoran sam od vlastitoga podlog karaktera.“ Molili su i on je predao svoje srce Isusu. Bio je stvarno spašen.

Vojnici su čuli za to. Kad je te večeri ušao u baraku na spavanje, jedan od vojnika uzeo je svoju veliku konjičku čizmu i dok je naš obraćeni prijatelj po prvi put otkako je predao svoje srce Isusu klečao u molitvi, čizma je preletjela preko sobe i udarila ga u zatiljak. Ali nastavio je moliti. Došla je i druga čizma i mamuza mu je razrezala mjesto iza uha. Ali nastavio je moliti.

Kad se čovjek koji je bacio čizme sljedećeg jutra probudio, našao je svoje čizme lijepo ulaštene i položene uz uzglavlje svoga kreveta. Kad ih je navlačio na noge, nije mogao a da krajičkom oka ne gleda smeteno oko sebe. Otišao je do momka koji je sjedio uz svoj ležaj i te ga je upitao: „Jesi li ti ulaštio moje čizme?“ „Ne“, rekao je. „Tko je to učinio? Bacio sam ih u tebe, jesi li ih ti ulaštio?“ A krivac je odgovorio: „Bojim se da ne. Isus ih je ulaštio, ali upotrijebio je moje ruke.“

Prijatelji, shvaćate li o čemu pričam? Bez obzira kakav dokaz imate, bez obzira kakvu manifestaciju, bez obzira kakvu demonstraciju, bez obzira što se događa fizički, ako je On prisutan, njegova ljubav, njegova radost, njegov mir, njegova strpljivost i njegova dobrota počet će rasti na stablu vašega života. Rast će, svaki pojedini od njih. Možda neće biti veliki, možda neće biti jaki, možda božanski mir neće biti najsnažnijeg očitovanja i najsnažnijeg dokaza, ali još će uvijek biti tamo. Dok rastete u milosti, dok rastete u spoznaji, dok rastete u istini, dok rastete u Duhu, himna koju smo nekoć pjevali u obliku molitve: „Više ljubavi, o Kriste, za tebe“, bit će odgovorena te će ljubav Isusova i mir koji nadilazi spoznaju biti vaši. Tjelesan čovjek ne može to shvatiti.

Lako je ako dopustimo Bogu da čini s nama što želi. Lako je ako doista dopustimo nadzor Duha

Pavao zna da odlazi u Rim kako bi mu odrubili glavu, ali diže se i svjedoči. Svoje svjedočanstvo započinje riječima: „Sretan sam. Radujem se.“ „Što te čini radosnim, Pavle?“ „Radujem se u nevolji. Ne ponosim se svojim uspjesima, nego svojim slabostima. Jer moje male nevolje, koje traju samo trenutak, donose mi izvanredno veliku i vječnu slavu.“

Jeste li ikada čuli čovjeka da govori tako? Što mu se dogodilo? „On samo živi u pravom ozračju.“ Možda, ali tu je i nešto više. U životu toga čovjeka jest Bog i Bog mu pomaže da čini stvari u predanosti duha, što nikada ne bi mogao u području naravnoga. Neki od vas vjernika pokušali ste to. Najteža stvar na čitavom svijetu je pokušati živjeti kršćanskim životom bez Krista. Najlakša stvar je živjeti kršćanskim životom s Isusom. Lako je ako dopustimo Bogu da čini s nama što želi. Lako je ako doista dopustimo nadzor Duha. Neka naši životi budu tako predani da svaki pojedini od nas može reći: „Mrtav sam; razapet sam s Kristom. To više nisam ja, nego Krist koji živi u meni. Moj život sakriven je s Kristom u Bogu.“

To je jedan od privilegija učeništva. Ali jedna od tragedija ovoga modernog vremena jest da ima tisuće iskrenih, poštenih, savjesnih ljudi koji u svom srcu ljube i poštuju Boga. Crkve su ispunjene njima. Pročitali su Blaženstva; pročitali su Pavlove poslanice, pročitali su evanđelja, i kažu: „Želim biti takav“. Pokušavaju biti takvi, a nikada nisu bili poučeni da to nije moguće njihovim nastojanjima, nego njihovim klečanjem pred Gospodinom te dopuštanjem da im on dâ stvarno iskustvo novoga rođenja. Oni se trude učiniti ono što nikada ne mogu postići, osim silom i prisutnošću Božjom.

Ti se ljudi moraju boriti čitav život. Žao mi ih je. Tjelesno srce još uvijek želi stvari ovoga svijeta te kažu: „Neću ići onamo jer sam kršćanin. Žrtvovat ću to za Isusa.“ O, otkrio sam da kad sam predao svoje srce Isusu i rekao: „Evo, Gospodine, učini ovo moje srce tvojim prebivalištem; uzmi me, uzmi sve što imam, sve što jesam i što se nadam biti“, on je prihvatio taj poziv, ušao je i moj je život ispunjen radošću koju on daje, blagoslovom koji on daje, srećom i mirom koji on daje te kažem: „Uzmite sav svijet, dajte mi Isusa!“

Jeste li imali to iskustvo? Jeste li? Vi mladi ljudi možete biti tisuću puta sretniji na molitvenom susretu nego što ste ikada bili u svijetu. Ne možete u naravnom životu, ali, hvala Bogu, možete u Duhu. Divna je to stvar predati se potpuno Gospodinu i dopustiti ne samo da Isus živi svoj život u nama, nego i kroz nas. (…)

Jesi li se apsolutno i potpuno predao/la Gospodinu? Ako nisi, najbolje je da to odmah učiniš a ako jesi, želim vidjeti Isusa u tebi i želim vidjeti Isusa u sebi

Živi li on u tebi? Prebiva li on ovoga jutra u tvom srcu? Jesi li se apsolutno i potpuno predao/la Gospodinu? Ako nisi, najbolje je da to odmah učiniš a ako jesi, želim vidjeti Isusa u tebi i želim vidjeti Isusa u sebi. Želim da Isusova ljepota, Isusova ljubav, Isusova nježnost, Isusovo suosjećanje nikne iz naših života, tako da ljudi mogu gledati u tebe, u mene, i reći: „Ova osoba je bila s Isusom“. Pavao kaže: „Vi ste poslanica naša, upisana u srcima našim, koju poznaju i čitaju svi ljudi“ (2 Kor 3,2). To nije našom borbom, to je našim predanjem i prepuštanjem te dopuštanjem da ode sve od ovoga starog svijeta, od grijeha prokletog. To znači, odričući se samoga sebe, bezbrižno se baciti u Vječne ruke.

Čim mu dopustimo ući, na stablu našega života počinje nicati plod

Kad je Krist umro na golgotskom križu, on je postao naš veliki svećenik po redu Melkisedekovu. Oni su svećenici morali umrijeti jer su bili u tijelu, ali ovaj veliki svećenik živi zauvijek i on uvijek živi da posreduje za nas. Kroz njega, po njemu i zbog njega, možemo ući u Svetinju nad svetinjama, možemo ući u drugo iskustvo koje nazivamo krštenje Duhom Svetim.

Bog je rekao: „Ja ću sklopiti novi savez, novo svjedočanstvo, i stavit ću svoju Riječ u njihova srca“ – i dok su Židovi to imali izvana, mi to imamo iznutra. To je Svetinja nad svetinjama iznutra i ona je duhovnom čovjeku jednako stvarna kao što je stari Kovčeg saveza bio fizičkom čovjeku. Bog je to promijenio stavivši to od izvana u iznutra. Pod krilima kerubina još uvijek možemo naći prisutnost Gospodnju.

Ali još uvijek postoji vojevanje; na bojnom polju ljudskog srca još uvijek traje bitka – tijelo se bori protiv duha i duh protiv tijela. Vjerujem da bismo trebali naučiti tajnu kako umrijeti sebi, kako biti razapet s Kristom, kako uvijek držati srce i život otvorenim, s molitvom, posredovanjem i slavljenjem, vjerujući da Bog koji je obećao uzeti nadzor, može to učiniti i hoće to učiniti. Dakle, što se događa? Čim mu dopustimo ući, čim mu damo nadzor, na stablu našega života počinje nicati očitovanje njegove prisutnosti. Drugim riječima, tu je vanjski dokaz koji svatko može vidjeti i svatko može razumjeti. Čak će pas i mačka to otkriti! Prijatelji, to je istina! To je istina! Počet će se očitovati plod, dokaz unutarnje prisutnosti koju nitko osim vas ne može iskusiti, jer vi ga imate u sebi, on tamo prebiva; ali plod njegove prisutnosti, očitovanje njegove prisutnosti, započet će izbijati na stablu vašega života tako da drugi mogu znati da je on ondje.

Autor: Charles Price. Izvor: „Put života”

„Put života” je časopis za dublji duhovni život. Izlazi jednom mjesečno i besplatan je. Čitatelji ga mogu naručiti putem telefona, poštom i elektroničkom poštom. Put života, Ilica 200, Zagreb; 01/370-7628; [email protected].