Foto: Shutterstock
Dva pogrešna shvaćanja
1) „Homoseksualnost je genski uvjetovana“
Ako je homoseksualnost genski uvjetovana, onda homoseksualci mogu slobodno reći: „U mojem je genskom kodu da budem homoseksualac. Ne mogu se promijeniti; tako me je Bog stvorio. I ako častite Božje stvaranje, kako tvrdite, morate me prihvatiti kakav jesam. Bilo mi je teško živjeti zbog vaših osuda i sramoćenja, ali konačno sam se prihvatio onakav kakav jesam – kakva me je Bog stvorio – i ponosim se na svoju orijentaciju!“
Mnoga znanstvena istraživanja, čiji su autori i sami uglavnom homoseksualci, pokušavala su dokazati postojanje gena za homoseksualnost. Obično, kada istraživanje završi, mediji brže-bolje objave: „Konačno otkriven homoseksualni gen!“ I sam sam bio uključen u neka znanstvena istraživanja, želeći dokazati djelotvornost molitve za iscjeljenje, i znam kako je znanstvena zajednica osjetljiva na senzacionalne objave i promoviranje pojedinih stajališta prije nego što je istraživanje objavljeno i prihvaćeno.
Ali u istraživanjima koja pokušavaju dokazati da je homoseksualnost genetska ponekada nailazimo na pristranost, a ne na objektivnu znanost. Razumljivo je da bi pronalazak genskog izvorišta homoseksualne orijentacije bio velika stvar za homoseksualnu zajednicu. Međutim jedan članak u psihijatrijskom časopisu, u kojem je analizirano 135 istraživanja genskih čimbenika koji uzrokuju homoseksualnost, zaključuje da ne postoji dokaz koji bi podupro gensku teoriju.[1]
Jasan zaključak da ne postoji gen koji bi izazvao homoseksualnu sklonost proizlazi iz proučavanja identičnih blizanaca, čiji su svi geni identični. Kad bi postojao takav gen, obojica bi bila ili heteroseksualna ili homoseksualna. Većina znanstvenika koji se bave blizancima i njihovom spolnom orijentacijom nadala se je da će dokazati da je ona genski uvjetovana. Međutim njihova su istraživanja pokazala 50 posto podudarnosti, i to u najboljem slučaju, kad su oba blizanca odrasla zajedno. A ako se je radilo o blizancima odraslima odvojeno, u različitim obiteljima, istraživanja pokazuju da je podudarnost ravna nuli.[2] Ta istraživanja dokazuju da nema homoseksualnog gena, iako može biti djelomična genskog utjecaja. No bez obzira na sve homoseksualni aktivisti uspijevaju uvjeriti crkvene poglavare i javnost da su homoseksualci stvoreni s istospolnom orijentacijom.
Dr. Satinover zaključuje:
Većina tih genetičkih istraživanja nije besprijekorna. Na neka su utjecale političke agende te je izostala svaka objektivnost, a neka su nedorasla kompleksnosti te teme. (…) Nezrelo je (i sasvim sigurno netočno) reći, jednostavno, da homoseksualnost „jest“ ili „nije“ genetska, urođena, psihološka, odabrana ili društveno uvjetovana.[3]
Homoseksualna agenda nastoji uvjeriti javnost da je homoseksualnost genski zadana te da je homoseksualna orijentacija prirodna i da se ne može promijeniti. No nijedna znanstvena studija to nije dokazala, što je jasno i neznanstvenicima na primjeru istraživanja blizanaca.
2) „Homoseksualnost se ne može promijeniti“
Nakon što su uspjeli uvjeriti javnost da je homoseksualnost uvjetovana, gejevski aktivisti sad nas pokušavaju uvjeriti da je njihova orijentacija zadana i samim time nepromjenjiva. Takvo stajalište šire mnogi homoseksualni lobiji, da bi prije svega utjecali na crkveno vodstvo da ih prihvati kao homoseksualce i osobe – što je legitiman cilj. Ali oni idu i dalje od toga, uvjeravajući crkvene vođe da prihvate i homoseksualni način života. Zatim idu još dalje, predlažući sakrament braka za homoseksualnu zajednicu, s obredom vjenčanja za homoseksualne parove. Ako je homoseksualnost genski zadana i ne može se promijeniti, onda se svatko tko se protivi homoseksualnoj agendi može prikazati kao iracionalni mrzitelj.
Kao dokaz koji opovrgava tu teoriju imamo svjedočenja tisuća bivših homoseksualaca, a koji pripadaju organizacijama poput „Exodusa“, „Regenerationa“ i „Desert Streama“ i koji su se izbavili iz svoje prijašnje homoseksualne orijentacije. Mnogi su se promijenili u svojoj spolnosti i danas su heteroseksualci.
Podupirući mogućnost promjene, mnoga istraživanja pokazuju da čak i svjetovna psihoterapija može pomoći homoseksualnim pacijentima da promijene svoju spolnu orijentaciju. Trenutno se tek nekoliko znanstvenika bavi takvim istraživanjima, jer je to tabu-tema, te se nalaze pod velikim pritiskom gejevskih aktivista.
Godine 1973. Američka psihijatrijska udruga (APA) uklonila je homoseksualnost s popisa poremećaja i bolesti. Takva dramatična promjena rezultirala je snažnim pritiskom – kakav je dotada bio nepoznat u akademskoj zajednici – podupiranim homoseksualnim lobijem. Tako je, naprimjer, 1971. godine jedan aktivist oduzeo mikrofon govorniku na psihijatrijskoj konvenciji i vikao: „Psihijatar je utjelovljeni neprijatelj. Psihijatrija vodi nesmiljeni rat da nas istrijebi. Ovo možete shvatiti kao objavu rata protiv vas!“[4] Pritisak je bio tako snažan da je APA popustila, premda je 69 % psihijatara bilo protiv i još uvijek smatra homoseksualnost poremećajem. Na isti je način dvije godine poslije kapitulirala i Američka psihologijska udruga.
Takve promjene smjera u znanstvenoj zajednici posebno su važne za crkve i kršćanske savjetnike, jer te iste dobro organizirane taktike pritiska primjenjuju se i na crkve i svatko tko se suprotstavi gejevskim aktivistima riskira da ga proglase homofobnim. Danas aktivisti mogu postaviti pitanje na nacionalnoj konvenciji pojedine crkvene zajednice: „Ako znanstvenici smatraju da je homoseksualnost normalna, zašto vi tvrdoglavo tupite svoje?“
Kao primjer nadolazećih problema navest ću da je 1994. godine utjecajan član APA-e predložio promjenu etičkog koda tako da se smatra kršenjem profesionalne etike ako bi se psihijatar bavio pomaganjem homoseksualcima da postanu heteroseksualni čak i na zahtjev pacijenta.[5] No budući da su moguće zabrane pomaganja homoseksualcima da promijene svoju orijentaciju suprotne drugoj etičkoj postavci – da psihijatri moraju prihvatiti ciljeve svojih pacijenata – prijedlog je odbijen nakon žestoke rasprave. Budući da je homoseksualnost sve više prihvaćena u našoj kulturi i promovirana u medijima, veoma je teško govoriti u prilog tradicionalnog stajališta a da ne budete proglašeni da imate predrasude.
Stoga je fascinirajuće vidjeti da je, usprkos odluci APA-e iz 1973. da ukloni homoseksualnost s popisa psihijatrijskih poremećaja, objavljen 1021 članak u znanstvenim časopisima o liječenju homoseksualaca, od kojih mnogi govore o uspješnoj promjeni spolne orijentacije.[6] No broj takvih članaka stalno opada. Takva se istraživanja više ne smatraju politički korektnima i psiholozi se ne žele baviti kontroverzijom i biti označeni kao mrzitelji.
Svejedno, Houston MacIntosh, dr. med., razaslao je upitnik na koji je odgovorilo 285 psihoanalitičara, koji su imali ukupno 1215 pacijenata koji su ih zatražili pomoć. Od tih pacijenata 23 % se je promijenilo i postalo heteroseksualno, a 84 % se je samo dijelom promijenilo tijekom terapije.[7] Te su rezultati postigli obični, svjetovni, nekršćanski psihijatri! Sveukupna istraživanja provedena od 1930. do 1986. otkrivaju uzlaznu stopu uspjeha veću od 50 % – uspjeha koji govori o znatnoj ili čak potpunoj promjeni.[8] Masters i Johnson 1984. izvijestili su o petogodišnjoj uzlaznoj stopi od 65 %.[9]
Dakle radi se o samo još jednom mitu, koji ustrajno brane gejevski aktivisti – da je homoseksualnost nepromjenjiva.
Naš odgovor kao kršćana
Jednom kad sam govorio o tome da Isus liječi homoseksualnu orijentaciju i moj govor je objavljen u kršćanskom časopisu, javilo se je nekoliko čitatelja. Jedan od njih napisao je u pismu da se moli da ja i moja žena postanemo gej i lezbijka. Tvrdio je da je uvredljivo moliti za homoseksualce da se promijene, kao što bi bilo uvredljivo moliti za crnce da postanu bijelci – i da budu nešto što nisu.
Suosjećamo sa svim zagovornicima homoseksualne agende, čija je orijentacija bila kakva jeste otkada znaju za sebe i koji uistinu vjeruju da su rođeni kao homoseksualci. Neki su se od njih nastojali promijeniti, ali nisu u tome uspjeli. Njihovo ih iskustvo navodi da vjeruju da se njihova orijentacija ne može promijeniti. Ono što treba dodati toj jednadžbi jest stručno savjetovanje, a što je još važnije (kako ćemo kasnije vidjeti), moć molitve za ozdravljenje. Nažalost, većina crkava ne razumije moć Duha Svetoga, koji djeluje po molitvi, da on može promijeniti našu ljudsku slabost.
Toliko je dokaza koji govore u prilog toga da je homoseksualnost izlječiva i koji pokazuju da je psihoterapija dokazala izvrsne rezultate u promjeni homoseksualnog stanja. Nažalost, politička i društvena klima osuđuje i napada znanstvenike koji se bave istraživanjima koja potvrđuju takve uspjehe, kao i nastojanja psihoterapeuta koji se bave pacijentima koji se žele promijeniti. Usprkos svim dokazima jedino društveno prihvaćeno savjetovanje homoseksualaca jest da prihvate svoje stanje. Takav snažan pritisak lobija doveo je do toga da psihoterapeuti ili popuštaju ili se opiru kako mogu:
Moja je reakcija na gejevski aktivizam koji je pokrenuo tu veliku raspravu – i u tome se ne osjećam usamljenim – potpuno je drugačija od reakcije prema ljudima koji su homoseksualci. Njihova politika me uznemiruje, pomalo davi, ogorčuje – uznemiruje i davi jer se bavi konfliktnim emocijama koje nastaju kad se „politička moć“ udruži sa statusom „žrtve“; ogorčuje jer gejevski aktivizam izobličuje istinu i šteti ne samo društvu, već i samim homoseksualcima, posebno mladima. (…)
Moramo osmisliti kako se najbolje usprotiviti taktici zastrašivanja i opovrgnuti lažne tvrdnje skupina koje djeluju neprijateljski, na način sirove politike moći. S druge strane, moramo zadržati duboko suosjećanje i prijateljstvo prema homoseksualcima kao pojedincima. (…) Moramo poštovati te ljude kao pojedince iako se možda s njima sukobljavamo u javnosti.[10]
Da rezimiram. Trenutno homoseksualni aktivisti tvrde da je njihova orijentacija genetska (zadan u genima), a drugo, da je nepromjenjiva. Obje te tvrdnje opovrgavaju znanstvena istraživanja, kao i moje osobno iskustvo molitve za ozdravljenje homoseksualaca. One, jednostavno, nisu istinite.
Nažalost, većina kršćanskih crkava prihvatila je uvjerenje da je homoseksualnost zadana i nepromjenjiva. Zbog toga reagiraju na neki od sljedećih načina:
1) Crkva može prihvatiti istospolnu orijentaciju kao zadanu i nepromjenjivu, ali svejedno se drži tradicije koja smatra da je homoseksualni čin grešan i da su homoseksualci dužni živjeti kao samci u čistoći cijeli svoj život.
2) Crkva ne samo da prihvaća homoseksualnu orijentaciju, nego prihvaća i njihovu spolnu aktivnost.
3) Crkva može ići i dalje od prihvaćanja i odobravanja te može čak i častiti homoseksualnost na način da redi za svoje službenike praktične homoseksualce i uzdiže istospolnu zajednicu na razinu heteroseksualnog braka i s njom ju izjednačava.
[1] Byrne i Parsons: Human Sexual Orientation: The Biologic Theories Reappraised, časopis Archives of General Psychiatry 50, no. 3 (ožujak 1993.), 228 – 239.
[2] Satinover, peto poglavlje, Two of a Kind.
[3] Isto, 117.
[4] R. Bayer: Homosexuality and American Psychiatry: The Politics of Diagnosis („Basic Books“, New York, 1981.), 105 – 106.
[5] Satinover, 36.
[6] Isto, 169.
[7] Isto, 181.
[8] Isto, 186.
[9] Schwartz i Masters: The Masters and Johnson Treatment Program for
Dissatisfied Homosexual Men, časopis American Journal of Psychiatry 141, no. 2 (veljača 1984.), 173 – 181.
[10] Satinover, 20 – 21.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
