Foto: Shutterstock
Naša zajednica uređivala je časopis o duhovnosti, Cross and Crown, čiji su naslovi članaka ilustrirali samu bit tog učenja: ako svoju patnju sjedinite s Isusovom patnjom, primit ćete krunu u nebu.
Dobro, vjerujem da je to uvelike istina; postoji spasonosno trpljenje i nećemo ga moći izbjeći u životu. Ali istovremeno mnogi ljudi, uključujući i pobožne katolike, podnose takve bolesti – posebice emocionalne boli – koje ih vode u očaj. Njihova patnja nije spasonosna.
Gdje je Bog u svemu tome? Voli li me uopće?
Zato sam čuo očaj u glasu svojih štićenika. Oni su se pitali ono što bi se svaka normalna osoba pitala: „Gdje je Bog u svemu tome? Voli li me uopće? Sve ukazuje na to da me ne voli. Možda vas voli, ali ja sam toliko oštećen da se više ne mogu oporaviti.“
Sjećam se da sam, kad sam jednom govorio na duhovnoj obnovi, zamolio sudionike da nacrtaju ono što osjećaju o sebi. Jedna je žena nacrtala sebe kao slijepa orla. Druga se je nacrtala kao tvora. Što im reći? Koji je kršćanski odgovor? Za njih pokajanje i snaga volje nisu bili dovoljni.
I tako sam odlučio, usprkos skepticizmu svojih kolega svećenika, ne odustati od jedine stvari za koju sam uočio da pomaže: da mi bude stvarno stalo do ljudi koji su ranjeni, jer im to pomaže da prežive. Mnogi drugi došli su do iste spoznaje. To nije izliječilo patnju tih ljudi, ali im je puno pomoglo.
Zar zaista postoje oni ljudi koji, kako je Thoreau primijetio, koji su osuđeni da žive svoje živote u tihu očaju?
Ali time nisam riješio svoje probleme. Najveći je bio i dalje taj, naravno, kako se držati na distanci od onih koje duhovno vodim – ne mislim samo na tjelesnu distancu, nego prije svega na emocionalnu. Terapeuti i duhovni voditelji znaju za postojeću opasnost od emocionalnog vezanja poznatu kao transfer i kontratransfer. Mi smo svećenici poučeni da se ne vežemo s ljudima, ikako pokazujemo ljubav i brigu. Nakon što poslušamo osobu, moramo, jasno, ponuditi praktični savjet. To je kao da samo uključite mozak, ali ne i osjećaje, i to se je činilo razumnim. Osjećaji samo smetaju i zamagljuju racionalnu prosudbu.
Samo problem je bio to što, ako vam je uistinu stalo do osobe, ona će se navezati na vas, pogotovo ako je već iskusila odbacivanje i bila duboko ranjena u životu. To što je nekomu barem malo stalo do nje, postaje za nju veoma važno. Nekoliko mojih štićenika reklo mi je da je jedini razlog zašto se nisu ubili prethodnog tjedna bio taj što nisu htjeli povrijediti ili ožalostiti mene.
Držeći se prikladnih granica, postupno sam shvatio da ljude više liječi ljubav i briga koju im iskazujem nego savjeti koje im dajem. Drugim riječima, emocionalni dio svakoga duhovnog vodstva koje pružam vjerojatno je važniji od svih savjeta koje bih im mogao dati. Nemoguće je odvojiti srce od uma.
Niti su takvu pomoć mogli primiti gdje drugdje. Čak i skupe psihijatrijske sesije imaju svoje granice.
I dalje sam se pitao kako se sve to uklapa u kršćanstvo. Zar zaista postoje oni ljudi koji, kako je Thoreau primijetio, koji su osuđeni da žive svoje živote u tihu očaju? To se ne uklapa u evanđelje. Zar mi svećenici ne možemo biti ništa više doli duhovnici onih kojima je dobro u životu?
U kršćanstvu mora biti još nečega, nečega više, nečega što ja još dotada nisam otkrio.
Što je to „više“ otkrio sam tek godinama poslije.
Iz knjige „Umalo ugašena milost” autora Francisa MacNutta.
Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni od 90 umjesto 100 kuna možete nabaviti ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
