Foto: Shutterstock

„Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?”

Jedna istina naše vjere kaže da Bog hoda uz nas i uvijek je za nas. Pod time mislim na naš rast u Duhu Božjemu, na ljubav koju želi podijeliti s nama i izliti na nas kako bismo imali snagu, hrabrost i predanost koji su potrebni za naš život: „Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?” S druge strane, čovjek koji još nije započeo rasti u povjerenju u Boga, neće trebati dugo razmišljati da bi našao i sastavio ponekad i dugu listu neprijatelja, koji mu u konačnici previše kradu mir i radost, i sve više žele narušiti odnos s Gospodinom. Znam da je moja lista bila dugačka: moguće bolesti od kojih sam strahovala, ishod nekih koje sam već imala, problemi nerazumijevanja među ljudima, trivijalnosti ili spoticanja u svakodnevnom životu kojima sam davala suviše pažnje, sve do straha od neizvjesnosti koju nosi budućnost.

Ne mogu reći da sam s cijelim nizom neprijatelja s popisa jednom zauvijek raščistila, ali ono što sam naučila prilikom dvije kušnje sa zdravljem, koje su se dogodile za vrijeme Godine vjere (2013. godine) i tijekom jubilejske Godine milosrđa (2016.) jest da moj život ne ovisi o mojim neprijateljima, stvarnim ili imaginarnim, nego u konačnici ovisi o povjerenju u Boga. S odmakom sam shvatila da ono što mi se činilo najgore u mojim kušnjama – osjećaj da sam iscrpila sve snage i da ne znam kako dalje – uopće nije bilo najgore što se moglo dogoditi. Najgore što nam se može dogoditi kada nas snađu nevolje – bili mi nekim dijelom odgovorni za njih ili ne – jest vjerovati da nas je Bog napustio i ostati u tom beznađu.

Povjerenje u vrijeme radosti i životnog poleta nekako se podrazumijeva. Ali povjerenje u protivštinama potrebno je za našu izgradnju. To je povjerenje od kojega, kada smo u njemu rasli, dolazi najveća promjena kada je riječ o našoj ispunjenosti životom. Ono nam daje neku nadnaravnu snagu upravo zato što ju je Bog izlio u našu dušu u trenucima kada smo Ga, unatoč slabosti i protivštinama koje su nas zatekle, pokušavali slijediti. Tu vjernost Gospodinu, kako tako, na ovaj ili onaj način, predvidljiv ili potpuno nepredvidljiv – Bog sigurno blagoslivlja i čini da ona urodi plodom.

Nedavno mi je svećenik na jednu moju nedoumicu koja mi je narušavala nutarnji mir, između ostalog odgovorio s tim u vezi da se kod mene može uočiti blaga skrupuloznost, i pozvao me na uzdanje u Božju ljubav koja je neshvatljivo velika. Te su me riječi ohrabrile, i nadam se, još više učvrstile na putu povjerenja u Boga, kojim me Gospodin vodi. Spomenula sam ovo iskustvo jer je ta „blaga skrupuloznost” nekad bila mnogo izraženija. Dovoljno je da spomenem plakanje u klupi nakon ispovijedi, zbog brige je li mi Bog oprostio i jesam li sve rekla bez zadrške, zbog čega se ponekad nisam uspijevala pričestiti; ili onaj put kada sam iz trećeg ili četvrtog pokušaja ispovijedanja pred sâm Uskrs, kod različitih svećenika, naišla na svećenika koji mi je, zatečen tim stanjem, rekao da ne zna ni za što da mi točno dadne odrješenje od te zadnje ispovijedi ( J ) i da neka slobodno dođem na razgovor kod njega izvan ispovjedaonice. Taj mi je svećenik kasnije postao duhovnikom.

„Bog te poziva na veće povjerenje”

Takav je bio početak moga hoda na putu pouzdanja u Gospodina. Ali na tome me je putu Bog pratio savjetima duhovnika i tolikih svećenika, korak po korak osvjetljavao moje korake kako ne bih skrenula s toga puta, pružio potporu u trenucima najvećih iskušenja kako ne bih odustala od Njega. I upravo su one dvije kušnje sa zdravljem zaslužne za to da mogu pričati o stanju „prije” i stanju „sada”.

Čimbenik koji je u mom slučaju odigrao glavnu ulogu, bio je taj što je moj duhovnik u trenutku pojave moje kušnje naslutio da mi Bog preko tog iskustva želi i nešto poručiti. Duhovnik mi je tijekom čestih višemjesečnih razgovora govorio o važnosti Božje Riječi, iako za to naizgled nije bilo nikakva povoda. Podijelio je sa mnom spoznaju koju je sâm imao: da trebamo čitati Božju Riječ polagano, ne kao da želimo što prije usvojiti mnogo znanja, nego kao da naš život ovisi o toj Riječi. Napominjem da tada nisam imala iskustvo dodira Riječi Božje tijekom razmatranja, jer ih nisam ni prakticirala, te da nisam čitala Riječ Božju, već sam ju isključivo slušala tijekom mise. Dobro se sjećam i da mi je govorio da me Bog poziva na veće povjerenje, i da mu tako vjerujem da kada me i snađu nevolje, da me one ipak ne uspiju potpuno slomiti ili prekinuti moje pouzdanje u Njega. Kada su se simptomi bili povukli, potpuno nesvjesna da će se možda raditi o jednom plodu tih razgovora, krenula sam na ignacijanske duhovne vježbe te u razmatranjima otkrila živu Riječ Božju. Ono što je duhovnik nadahnuto bio spominjao prilikom kušnje.

Isti problemi su mi se ponovili tijekom jubilejske Godine milosrđa, a plod te kušnje na duge staze bilo je otkriće Božje ljubavi, susret s Dnevnikom sv. Faustine Kowalske, a kako sam tijekom te kušnje cijelo vrijeme razmatrala o svojoj potrebi za krotkosti i blagosti, kupila sam i Autobiografiju sv. Margarete Marije Alacoque (ne znam postoji li na hrvatskom, pa sam nabavila na stranom jeziku). Otkud ta povezanost? Pa iz zaziva „Isuse, krotka i ponizna srca, učini srce moje po Srcu svome”, odnosno iz duhovnosti Presvetog Srca Isusova koju uvelike dugujemo ovoj svetici. Malo je reći da sam ostala potpuno zapanjena koliko su te dvije poruke slične, i kako mi ih je Bog dao otkriti upravo u trenutku nevolje i velike zabrinutosti, slično kao i prilikom prve kušnje. Bilo je to nešto veliko za mene. Zbog toga sam vjerojatno osjećala da imam razloga da poruku Božjeg milosrđa (povjerenu sv. Faustini) i poruku o ljubavi koja izvire iz Presvetog Srca Isusova za sve ljude (povjerenu sv. Margareti Mariji Alacoque) shvatim i na vrlo intiman način. Za mene je to bio i osobni susret s Božjom ljubavi.

Što nam napasnik radi kada padnemo u grijeh ili kada nas zateknu protivštine

Tada mi je postalo jasnije što napasnik radi s nama kada padnemo u grijeh ili kada nas zateknu protivštine. U poteškoćama nas napasti na veoma perfidan način uvjere da imamo pravo biti ljuti na Boga, osjećati odbojnost prema Božjim stvarima ili da se Boga moramo bojati – samo kako ne bismo iskusili Njegovu ljubav i prisutnost u toj svojoj teškoj situaciji. Sv. Faustina je zapisala da je cijeli pakao mrzi jer naviješta ljudima o Božjemu milosrđu, a drugom prigodom je čak detaljno opisala sadržaj jedne od kušnji:

»Osjećala sam odbojnost prema svemu. Tada sam začula sotonin glas: „Gledaj kako je sve proturječno što ti Isus govori: kaže ti osnuj družbu, a daje ti bolest; kaže ti pobrini se za svetkovinu Milosrđa, a takvu svetkovinu svijet uopće ne želi. Zašto bi molila za tu svetkovinu? Ta svetkovina je ionako nepotrebna. (…) Što se tebe tiču druge duše? Trebaš se moliti samo za se. Grješnici, oni će se obratiti i bez tvojih molitava. Vidim kako se mučiš u ovom trenutku. Dat ću ti jedan savjet o kojem će ovisiti tvoja sreća: nikada ne govori o Božjemu milosrđu, a posebno pazi da ne potičeš grješnike na pouzdanje u Božje milosrđe, jer njima pripada zaslužena kazna. (…) Gledaj biti dobra redovnica, dovoljno je živjeti kao ostale; ta zašto se osuđuješ na tolike poteškoće?”«

Bolest sv. Faustine bila je križ koji je ona svjesno prihvatila kao put spasenja i kao žrtvu koju je prinijela za obraćenje grešnika, oslobođenje duša u čistilištu koje su joj se obraćale u viđenjima itd. No ovdje je riječ o protivštinama koje gledaju usporavati ili potpuno onemogućavati provedbu nekih djela, pa bila to i sama bolest. Mišljenja sam da je bît u spoznaji da ne ovisi sve o nama, nego da zadnja riječ pripada Gospodinu, a Njegova Riječ se ne vraća Ocu ako nije izvršila ono za što je poslana, na ovaj ili onaj način, bili mi bolesni ili zdravi u nekom trenutku provedbe važnih djela ovdje na zemlji. A možda plodove nećemo ni vidjeti mi, nego će ostati za svjedočanstvo drugim ljudima poslije nas. S druge strane, napasnik želi da se sablažnjavamo nad poteškoćama, te da slijedom toga postanemo i naivni i nezreli, očekujući od Boga da ukloni sve poteškoće samo kako bi u našim očima bio dostojan da mu damo svoju slavu. Bog je Emanuel, Bog koji je sigurno uz nas u trenutcima kušnje i koji nam svojom ljubavlju može dokazati koliko se isplati položiti svoje pouzdanje u Njega!

Od snage koju mi je Bog dao preko kušnji dogodio se čitav niz lijepih promjena. Kušnje sa zdravljem zapravo su se bile ‘pribrojile’ već prisutnim zdravstvenim tegobama koje imam pri hodanju zbog bolesti koja, još uvijek, s medicinskog stajališta glasi kao neizlječiva. Danas sam mišljenja da su te ranije poteškoće pri kretanju jako dobro prikrivale moje nepovjerenje u Gospodina, jer se jednim dijelom moj strah od izlazaka sama s djecom, zbog bolesti nogu mogao činiti opravdanim. No Bog me je paradoksalno izveo van iz kuće s djecom upravo u trenutku kada su se bolesti nogu pridružili i ovi drugi simptomi (vrtoglavice, osjećaj nesvjestice, promijenjen nalaz moždanih valova koji su postali „šiljastiji”). Zadnja pobjeda koju je Gospodin izborio za mene u tom smislu, bila je odlazak s djecom na plažu. Pod time mislim bez prijevoza i bez nečije pratnje, što je prije nekoliko godina bilo uobičajeno. Bog je to pouzdanje višestruko nagradio, ne samo mojim rastom u takvom pouzdanju u Njega već se i moj stariji sin, koji je inače bio poprilično uplašen u vodi, toliko opustio, da sam na kraju uspijevala i izići iz vode i njega nadzirati dok se sâm kupa (s ‘rukavicama’). Bog nam je dao iskusiti radost i ispunjenje koji dolaze od Njega.

Njegova je ljubav jača od naših strahova

Kada nas snađu nevolje u našem životu i poslanju, ostanimo postojani u vjeri koliko god pitanja i sumnji tada naviralo. Nećemo sve shvatiti, i možda nam neće biti lako, ali samo je važno ne odustati od Gospodina. U mojoj slabosti, slomljenosti i strahu, Bog me nije napustio, već mi je pokazao da je Njegova ljubav jača od naših strahova i da se isplati vjerovati u Njega!

„Poslušaj, kćeri moja, iako su sva djela koja su plod moje volje osuđena na velike muke, dobro promisli je li ijedno od njih bilo osuđeno na veće muke od moga djela – djela Otkupljenja. Ne trebaš se previše zamarati poteškoćama. Svijet nije tako snažan kako se čini, njegove su sile ograničene. Znaj, kćeri moja, ako je tvoja duša ispunjena žarom moje čiste ljubavi, sve će se poteškoće raspršiti kao izmaglica pred zrakama sunca i neće se usuditi uhvatiti u koštac s takvom dušom. Svi protivnici boje se bilo što započeti protiv takve duše jer osjećaju da je ona snažnija od svijeta” (Isus sv. Faustini, iz Dnevnika br. 1643)

Autorica: Jasmina Marijanović