Foto: Book.hr

Odmalena imam problema s kralježnicom. Prije nekoliko godina došla sam do situacije da nisam osjećala noge. Dva tjedna sam samo ležala u krevetu, u bolovima. Općenito mi je teže duže sjediti ili hodati. No, u radosti nosim patnju i nije mi daleko sve što prolazim.

U srijedu i četvrtak (prije odlaska na hodočašće u San Giovanni Rotondo, u noći s četvrtka na petak) bila sam u strašnim bolovima te sam mogla samo ležati. Kralježnica mi se toliko izrotirala da je to bilo strašno i za vidjeti. Kada je fizioterapeutica to vidjela, polijepila mi je trake i nije bila oduševljena što idem za Italiju. U međuvremenu mi se javila prijateljica da četvrtak prije puta odemo na klanjanje. Već je to bilo čudesno – trpjela sam tolike bolove, ali mogla sam klečati. Tada sam u srcu čula: „Ne boj se, samo se pusti.”

Nisam znala zašto idem, samo sam znala da trebam ići

Prijateljica mi je pomogla spakirati stvari i odvela me do kolodvora. Nisam znala zašto idem, samo sam znala da trebam ići. Inače spavam maksimalno po pet, šest sati, no taj petak sam se prespavala… Sama milost je bila što sam izdržala toliki put do San Giovanni Rotonda, i toliko sam bila zahvalna.

Kada smo došli kod tijela Padra Pija, samo su mi odzvonile riječi: „Ti si moja!” Poslije mi je objasnio da sam mu duhovna kći i da me sveci jako vole i da ih sve radujem. No, kako sam odgojena u ignacijevskoj duhovnosti, gledala sam kako mi dolaze te riječi i kamo idu.

U subotu ujutro probudila sam se malo pokočena, i taman sam razmišljala trebam li popiti tabletu protiv bolova jer ćemo cijeli dan biti u pokretu (inače ih pijem stvarno rijetko i to kad su bolovi toliki da ih više ne mogu nositi). U srcu su mi odjeknule riječi: „Nemoj piti tablete!” Bio je to Pio! Dogovorili smo se da me nosi taj dan jer mi je stvarno svaki pokret ključan.

I stvarno, taj dan sam prehodala 12 kilometara bez ijedne boli.

To isto jutro mi je cimerica dala relikvije sv. Leopolda Mandića (s njim nisam imala nikakvog doticaja) i odmah sam se sjetila riječi od dan prije.

U samostanu s Padrom Pijem

To jutro, dok smo razgledavali samostan, počela sam osjećati miris ljubičica. Već sam ga i prije osjećala… Zanimljivo jer odmalena ne osjetim mirise previše, znalo mi je nekad i meso izgorjet’, a da to ne osjetim.

Popodne sam bila kod voditelja hodočašća i Škole molitve, Nediljka, na molitvi. Riječi koje je izgovorio išle su direktno u najdublje dijelove mog srca. Nešto se dogodilo dok je molio da me Isus oslobodi od laži da me On ne vidi, ne voli, da nisam dostojna. Poslije ću se vratiti na ovo…

Nakon toga sam brže bolje otišla u samostan. Došla sam dolje do groba gdje je prije bilo tijelo Pija. I, odjednom sam opet osjetila miris ljubičica te čula riječi: „Želiš li da te provedem kroz samostan?” Bio je to Pio. Pristala sam. Bio je tako radostan. Poslije me vratio do križa ispod kojeg je dobio stigme i zagrlio me. Bilo je posebno šetati s Pijem kroz samostan.

Nakon toga sam otišla do tijela i sjela u klupu sa strane. Opet sam osjetila miris i čula riječi: „Vrijeme je da sad razgovaramo kao tata i kći”. Sjeo je pored mene i vodili smo razgovor. Ono što je stvarno milost je da sam s kralježnicom izdržala cijeli put.

Sada da se vratim na one laži koje je Nediljko spominjao u molitvi…

Nutarnje iscjeljenje

Mama je sa 16 godina ostala trudna i baka s tatine strane je zagovarala da me pobaci. Odmalena sam osjećala neprihvaćanje s te strane obitelji, no kao dijete nisam znala pozadinu – sve do jednog Uskrsa kada mi je mlađi brat rekao da su me htjeli pobaciti. Mama još uvijek ne priča o tome sa mnom. U jednim sam duhovnim vježbama prolazila sve to s Isusom, ali vidjela sam da to još nije skroz slobodno. Sve do molitve u subotu.

U ponedjeljak, dan nakon povratka s hodočašća, prijateljica mi je nešto pričala o nerođenima i prvi put u životu nije mi došlo: „To sam mogla biti ja”.

Slava Isusu!

Za Book.hr svjedočila A. L. (puni podatci poznati uredništvu)