Foto: Shutterstock

Počelo je sve početkom srpnja. Moji dolasci, puno mojeg straha, puno mojih pitanja, puno želja, puno mojeg neznanja. Bogu hvala, samo njemu hvala, sve je do dana današnjeg bivalo, i jest još uvijek, odlično. Toliko puno razumijevanja od mojeg duhovnika, pri svakom mom dolasku obilježio je u meni nemir da bi to možda ipak mogao biti moj, naš, posljednji razgovor. Zašto? Jer ja sam tako loš, tako nes(p)retan početnik, neizrečena, suzama natopljena osoba koja misli da nešto zna, a sve su uistinu samo neznanja i bujica pitanja.

Puno sam o tome čitala, slušala, o ranama i bolima koje priječe osobni razvoj, koje ometaju život u ljubavi…

Osim svjesnosti da je potreba za Bogom u meni nešto snažno, jako novo, jako drugačije od svega ranije doživljavanog, a zbog toliko tuge, straha, tjeskobe u mojoj duši, znala sam da je moje pomirenje s Bogom nužno, da Sakrament ispovijedi, vrlo rijetko korišten, mora za istinu mog življenja biti cjeloviti, potpuni sakrament.

Puno sam o tome čitala, slušala, o ranama i bolima koje priječe osobni razvoj, koje ometaju život u ljubavi, godinama postojećoj, ali savršeno potisnutoj ljubavi prema Bogu u meni, ali nikada, baš nikada nisam izrekla Njemu i sebi, svoju stvarnu potrebu za pripadanjem. Njemu skromno i skrušeno, uvijek opterećeno dnevnošću događanja, s puno kajanja za sve učinjeno, ne priznajući sebi nikakvu olakotnu okolnost za nizove svega učinjenog po inerciji života samoga, po nekakvom neznanju, jer neznanje zapravo nikada nije ništa opravdavalo. Zato sada ponizno, s puno kajanja i puno tuge, s puno odgovornosti i puno moje nelagode pomiješane sa strahom, zbog svih mojih grijeha učinjenih tijekom života, i ovih koje bez namjere činim, molim Svetost da me primi u svoj život, skromniju, pročišćenu, da oprosti sve moje grijehe prema onima kojima sam zgriješila, da oprosti grijehe svima koji su meni činili grijeh, svjesno ili ne, jer grijeh je uvijek grijeh, ranjava moju dušu i druge duše.

Molim te, Trojedini Bože, za još jednu novu životnu šansu, šansu novih dana u kojima ću u istini susretati voljena lica

Molim te, Trojedini Bože, za još jednu novu životnu šansu, šansu novih dana u kojima ću u istini susretati voljena lica. U svemu sam tako usamljena duša koja eto moli, vapi i želi još nekoliko preostalih godina, ako ih je Bog odredio za mene, da budu godine mog ispunjenja Tobom. Trebam, ja ništavna, Tvoje misli i Riječi, trebam gnijezdo riječi u kojem će svaka od njih dati mi svoj stupanj nove topline, svoj zaklon meni neiskazanoj, i zaklon od propadanja.

Molim ti se, Gospodine moj, večeras za Tvoje dopuštenje da uđem

u Tvoju osobnost, u bliskost tvojeg spasiteljstva, da vidim Te

ja, grješnica, ja putnica, ja otpadnica, ja nepoznavateljica Tebe,

ja otuđenica od svega što je bilo s tobom vezano tako

čvrstim sponama, trajnim vezama, ustrajnim povjerenjem.

Molim ti se, Gospodine moj, da me večeras primiš u svoje okrilje,

da me baš takvu kakva jesam prihvatiš sada u svoju blizinu,

da mi dopustiš reći koliko su nejasne dileme, kolike moje potrebe ljubavi,

koliko se bojim suočiti se sa svim nepoznatim spram Tvoje Svetosti,

dopusti mi iskrenost jer nesigurno je moje znanje o grijehu, i bolno je.

Molim ti se, Gospodine moj, pusti me večeras u svoje srce da moja Ti duša priča

o danima koje sam izgubila, iako to nisam znala, jer opravdanja mi nema,

a život je prolazio, i klizi prema svome kraju. Ja još nisam izrekla svu svoju bol,

iako još jako želim reći Ti da sada znam koliko Te trebam, Tvoj mir, Tvoj zaklon,

Tvoju milost i Tvoju milosrdnost kojom ćeš opravdati sve moje neposluhe.

Molim ti se, Gospodine moj, poslušaj u ove dane moje suze i jecaje koji još traju i

ne kane prestati, poslušaj moje tuge, pogledaj kako me nema više, nestajem,

poput ega koji se nepravdom uzdizao i iz oholosti padao u tutanj trenutaka i

dana što su kovali moj život u kojima još uvijek jesam jer Ti si me sačuvao!

Gospodine, molim Te, primi pokajanje večeras za tako velik broj prošlih godina!

Blanka Supan; Book.hr