Foto: Shutterstock 

Za koga ćemo moliti ove godine?

Kad smo počeli moliti za odabir osobe za koju ćemo moliti kao obitelj prve godine – i to cijelu godinu – Gospodin nam je naveo misli na mojeg strica koji živi u Chicagu. Njegova žena, moja strina, bila je predana kršćanka i redovito pohađala crkvu. Ali moj stric, iz razloga koje sam samo nagađao, ali ih nisam pouzdano znao, nikada nije išao s njom. A bio je sjajan. Voljeli smo ga. Ali, koliko je meni bilo poznato, nije vjerovao u Isusa.

Budući da sam ja jedini u našoj obitelji bio u kontaktu s njim, učinio sam ono što smo učinili s mnogima u narednim godinama – nazvao sam ga, rekao mu što moja obitelj radi i samo postavio pitanje: „Možemo li moliti za tebe tijekom sljedeće godine? Htjeli bismo to učiniti kao obitelj – Wanda, djeca i ja – ako se ti slažeš.”

Zapravo nije bilo važno hoće li se on složiti. Molili bismo za njega bez obzira na to. Ali htjeli smo mu iskazati čast time da mu to priopćimo. Premda znam da takvo pitanje može neke ljude uvrijediti ili ih učiniti hladnima i zlovoljnima – što bi vas trebalo najviše zabrinuti kada pogledate moguće ishode – uvjeravam vas da još nikada nisam naišao na drugačiji odgovor na to pitanje negoli: „Da, volio bih to. To mi puno znači.”

„I tako sam posjetio svojeg strica i divno se proveo s njim”

Ali to je više od same molitve za njih. Riječ je o povezivanju, sjećate se? Molitva na daljinu bez uvida u to što se zbilja događa u životu te osobe teško može biti nešto više od dobrih želja u koje je teško vjerovati. Ali kad se obvežete da ćete ne samo moliti za koga, nego i provesti neko vrijeme s njima i više se družiti, uvidjet ćete da su vaše molitve za njih određenije i bolje povezane s tim tko je ta osoba i što joj je potrebno. Vaše molitve ne proizlaze iz onoga što vi mislite da ta osoba proživljava ili ju brine, već iz odnosa s njom, iz njezina izgleda lica te iz onoga što ona sama o sebi govori.

To je ono pravo. To je prava molitva.

I tako sam posjetio svojeg strica i divno se proveo s njim. Nakon što smo se obvezali da ćemo moliti za njega, doznao sam mnogo priča o njemu, svojem ocu, našoj obitelji – čak i o sebi – koje prije nisam čuo ili nisam upamtio. To je bilo prekrasno.

„Oduvijek si nam puno značio. Možeš računati na nas”

Dobro smo se zabavili. On voli kad mu se postavljaju pitanja i voli pričati o svojim sjećanjima. A ja se nisam mogao zasititi tih priča. Naposljetku sam mu rekao: „Volimo te. Oduvijek si nam puno značio. I želim da znaš da možeš računati na nas, da želimo biti što je više moguće dio tvojeg života i da ti želimo pomoći kako god možemo, pa i duhovno, jer smo uvjereni da sve što nam je potrebno dolazi od Boga i bila bi nam čast moliti zajedno s tobom za tvoje potrebe, kao što i inače molimo za svoje.”

Bio je zbilja dirnut. Iskreno, koliko vam je ljudi ikada reklo takvo što? Znam da ste vjernik, pa biste najvjerojatnije cijenili takvu gestu. Ali mi smo kršćani negdje pokupili kompleks izbjegavanja, pa onda zbog komfornosti ili izbjegavanja rizika pretpostavljamo da ostali smatraju našu vjeru neželjenom i nezanimljivom. I ako smo se ikada ponadali da ćemo utjecati na njih da povjeruju u evanđelje, morat ćemo se pokušati ušuljati u njihove živote kao što se podmeće lijek u pseću hranu i nadati se da neće primijetiti. Možda progutaju prije negoli primijete što žvaču. Međutim najbolji je način da ljudima ponudite evanđelje taj da im date sebe. Oni vas mogu odbiti, jasno. To je na Bogu, ne na vama. No vjerojatno će vas prihvatiti, kao i vašu iskrenu ljubav za njih. A u tome ima puno evanđelja.

„Nakon četiri tjedna, rekao mi je: ‘Terence, prihvaćam Isusa Krista kao svojeg Gospodina…’”

Kad sam ponudio svojemu stricu na dar sve nas, naše molitve i naše vrijeme – dajući mu povezanost s našom obitelji – otkrili smo da je željan čuti više o tome i da želi naučiti više. Stoga smo on i ja počeli zajedno čitati Ivanovo evanđelje, telefonski jednom tjedno, razgovarati o tome što nam Bog poručuje i o tome tko je Isus i što nam govori njegova riječ. Za to je vrijeme naša obitelj za njega molila, svi zajedno i svatko od nas pojedinačno, samo ga prikazujući, kao i njegove potrebe. Nakon četiri tjedna, za našega telefonskog razgovora, rekao mi je: „Terence, prihvaćam Isusa Krista kao svojeg Gospodina i Spasitelja. Ne znam što je sve za to potrebno, ali znam da sam grešnik i znam da ga trebam.”

„Siguran si?” pitao sam ga.

„Da, siguran sam.”

Rekao sam mu da pozove svoju ženu na telefon dok ja nazovem Wandu da se svi skupa spojimo. Svi zajedno mogli smo čuti mojega voljenog strica, prastrica moje djece, kako izražava svoju ispovijest vjere u Isusa Krista, zadivljuje nas svojom snažnom molitvom i svime onime što povezanost s Bogom može učiniti. Bog je to čak postigao i prije nego je bilo planirano (ne po njegovu predviđanju, već po mojem). Tek smo jedan mjesec ostvarivali naš jednogodišnji plan – i evo ga – već smo imali novog kršćanina u obitelji.

Znao sam da će molitva zauvijek ostati urezana u umove moje djece

Stoga sam odlučio tijekom te prve godine ne tražiti nove ljude za koje bismo molili, već nastaviti uključivati se u stričev život. Nas dvojica nastavili smo zajedno proučavati Bibliju, prolazeći četiri biblijske knjige te godine. Djeca bi mu slala čestitke i male darove, nekad ga nazvala da mu kažu da mislimo na njega. Ne sjećam se kad sam se više zabavljao, tako istinski zabavljao. Naša djeca, zahvaljujući tomu što je Bog učinio, mogla su vidjeti kako se kršćanska vjera razvija u jednome od njihovih rođaka s nevjerojatnim uzbuđenjem. Štoviše, znao sam da će molitva zauvijek ostati urezana u njihove umove kao nešto puno više od malo druženja s duhovnim prizvukom, kako bi trebalo biti kod dobre kršćanske djece, s puno želja i osjećaja, ali bez previše razmišljanja. Bog je istovremeno gradio odnos s njima po tome.

Tako on to čini.

Iz knjige „Vjeruju li vaša djeca?“ autorâ Terence Chatmona. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.