Foto: Pixabay

To je, bez sumnje, bilo predivno vrijeme u mom životu. Zaista sam se počeo zaljubljivati u Boga koji mi je tako obilno pokazivao svoju ljubav.

U to vrijeme nisam znao za drugi način da Mu izrazim svoju bezuvjetnu ljubav

Počeo sam razmišljati o tome kako bi pravi odgovor na tu ljubav bio napustiti sve i postati svećenikom ili još bolje – prema mojoj osobnoj želji – postati monahom u nekom zatvorenom redu kako bih svaki trenutak svog života i svaki dah svoga bića živio za Njega i samo za Njega. U to vrijeme nisam znao za drugi način da Mu izrazim svoju bezuvjetnu ljubav. Nisam znao što učiniti po tom pitanju. Što je s mojom iskrenom ljubavlju prema Nunziji, koja je uvijek bila uz mene, čak i u teškim trenucima mog života? Nije bilo jednostavnog odgovora na to pitanje pa sam započeo s vremenom ozbiljnog razlučivanja i molitve, a otišao sam i na nekoliko duhovnih vježbi za razlučivanje zvanja.

Bio sam uvjeren da Gospodin želi sve od mene, ali da također mogu u potpunosti živjeti za Njega kao oženjeni učenik

Iako je nekoliko svećenika i redovnika bez sumnje govorilo da imam svećenički poziv, u svom sam srcu istinski spoznao da moja ljubav prema Bogu i moja ljubav prema Nunziji zapravo nisu suprotstavljene – to su bili aspekti iste stvarnosti. Bio sam uvjeren da Gospodin želi sve od mene, ali da također mogu u potpunosti živjeti za Njega kao oženjeni učenik. Potvrdu za to dobio sam putem jasnog proroštva1 koje je izgovoreno 10. lipnja 1984. godine, na dan kada je naša mlada zajednica molila za novi izljev Duha Svetoga za mene, Nunziju, moga oca i majku, i još nekoliko drugih novih članova.

Proroštvo

Te sam godine cijelu korizmu proveo u duhovnim vježbama u samostanu u Delicetu, udaljenom oko 40 km od Foggie). Svakoga sam dana u molitvi tražio od Gospodina da mi jasno progovori o tom pitanju. Molio sam ga da mi progovori „mojim jezikom“, na način koji bih razumio bez tumačenja drugih.

…predložio sam Gospodinu da mi progovori u prvom proroštvu preko onih koji budu molili za mene. I, baš kao dobar Otac, Bog je to i učinio

Uskoro sam trebao primiti molitvu za krštenje u Duhu Svetom na kraju „seminara Novoga života u Duhu“ u kojem sam sudjelovao, pa sam predložio Gospodinu da mi progovori u prvom proroštvu preko onih koji budu molili za mene. I, baš kao dobar Otac, Bog je to i učinio.
Tog sam jutra doista iščekivao proroštvo s vjerom koja očekuje; bio sam zaista siguran u Gospodinovu vjernost. Stoga me nije iznenadilo kada je jedna osoba iz male skupine koja je molila za mene izrekla prvo proroštvo, citirajući riječi iz Luke 1, 13-14: „…anđeo mu reče: ‘Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati’“… Poruka mi je bila vrlo jasna, izrečena jezikom koji sam mogao razumjeti bez ikakvog tumačenja: „Nadjenut ćeš mu ime Ivan“ (Giovanni na talijanskom), a to je ime koje smo nekoliko godina kasnije nadjenuli našem prvom sinu. Aleluja!

…nastavljam učiti razlikovati Njegov glas kako u velikim, tako i u malim stvarima u mom životu, slušajući Ga iz dana u dan, posebno za vrijeme molitve

Kako se priča mog života razvijala, naučio sam kako istinski prepuštati svoj život Božjem vodstvu. A kako godine prolaze, u prijateljstvu s Gospodinom i uz pastoralnu brigu zajednice, nastavljam učiti razlikovati Njegov glas kako u velikim, tako i u malim stvarima u mom životu, slušajući Ga iz dana u dan, posebno za vrijeme molitve. Čujem Ga, nekad više, nekad manje. Hvala ti, Gospodine, što si moj učitelj! Molim te, nauči me da te bolje čujem.

Ulomak iz nove knjige Biblioteke Figulus „Veliča duša moja… Duh Sveti na djelu u mom životu“ autora Orestea Pesarea. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi pročitajte ovdje, a možete ju kupiti ovdje.