Ovozemaljski život tek je privremeno boravište, a jedino onaj nebeski može nositi oznaku istinskog prebivališta – vječnog prebivanja u Bogu. Stoga čovjek mora itekako paziti za koji život stječe blago.

Postoji jedna zanimljiva zgoda iz školske učionice. Na satu vjeronauka učiteljica je na zanimljiv način započela temu o ljudskom životu. Na ploču je bez objašnjenja napisala broj 25 550. U učionici je zavladala potpuna tišina. Učenici su znatiželjno promatrali napisani broj, pokušavajući otkriti njegovo značenje. Napokon je jedan učenik ustao te upitao za značenje napisanog broja. Učiteljica je tada objasnila: „Tolik broj dana proživi čovjek koji navrši 70 godina.“ Više učenika je gotovo uglas povikalo: „Samo?!“

Da, upravo tako izgleda ovozemaljski život čovjeka mjeren vremenski. U Psalmu 103 stoje dva stiha koji to usporedbom opisuju: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“ (Ps 103, 15 – 16) Kad bismo se svakog dana podsjećali tih stihova, naš život bi sigurno doživio veliku promjenu. Manje bismo se brinuli za stjecanje blaga na zemlji i više se posvetili bogaćenju za vječni, nebeski život.

Svi se rađamo bez ičega u rukama, a tako isto i umiremo. S obzirom na to da nitko od nas ne može doživjeti pod suncem više od peteroznamenkastog broja dana, zar se možemo smatrati vlasnicima ičega na zemlji? Prije bih rekao da su nam ovozemaljska dobra iznajmljena na određen rok. Kad najam istekne, čovjek se mora pojaviti pred istinskim vlasnikom – svemogućim Bogom. Tada, ovisno o načinu življenja i upravljanja na zemlji, Bog odlučuje hoće li čovjeku povjeriti trajna dobra. Ovozemaljski život tek je privremeno boravište, a jedino onaj nebeski može nositi oznaku istinskog prebivališta – vječnog prebivanja u Bogu. Stoga čovjek mora itekako paziti za koji život stječe blago.

Stihovi iz psalma koje sam prethodno spomenuo opisuju kako se čovjeka po završetku njegova vremenitog života ne sjeća niti mjesto gdje je boravio. Možda baš zato raskajani razbojnik uz Isusov križ vapi Isusu upravo to da ga se sjeti kad dođe u svoje kraljevstvo. Vrlo zanimljiva i nimalo čudna molitva. Očito je postao svjestan toga da je nevažno računati na zemaljsko sjećanje. Svojom je molitvom zatražio nebesko prebivalište. Potvrda je izdana odmah: Isus mu je obećao da će istog dana biti s njim u raju.

Eto, takav je naš Bog! Uvijek prihvaća naše istinske molbe i na njih rado odgovara. Na nama je da se zapitamo što je s našom molbom za istinsko prebivalište i kakav smo ovozemaljski život uz nju spremni priložiti.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.