Foto: Ilustracija/franjevci-st.com

Majka četvero djece, čija je najstarija kći Nera posvetila život Bogu i sada se nalazi u Samostanu sv. Klare u Splitu, poslala nam je emotivno pismo koje je napisala njena mlađa kći Mihaela svojoj sestri.

Dirnuta odlukom svoje starije sestre, koja je svjetovni pogled na život zamijenila skrivenim pogledom iza dvostrukih rešetka u duhovnoj oazi usred gradske vreve i buke, podijelila je svoje emotivne misli i otvorila svoje srce.

Voljela sam zvati ju šljokicom. Ne iz nekakvog hira, već iz čiste, slatke ljubavi prema njenom stilu koji je uključivao puno blještavila i šljokica. Nestao je taj stil nedugo nakon što je završila srednju školu, nakon što se ostavila ‘crnila’, martensica i metala. Često bih joj u šali rekla da je ‘ciganče’, zbog nakita koji joj je vječito šuškao oko vrata, na rukama i na ušima. Da je mogla, objesila bi na sebe sve zlatarnice ovoga svijeta i galaksije bižuterije. Rugala se ona i meni, čisto da znate, ali to je bilo ono iskreno, sestrinsko ruganje bez cilja da se ikoga povrijedi.

Pedeset zrnaca oko prstiju, pedeset ružica, pedeset poljubaca Mariji – jedini su nakit koji nosi…

I gledam sada – što se dogodilo? Gdje je ta kap koja je ‘prelila’ čašu i natjerala te da odneseš sve što sam voljela? Zaista se pitam kako se veličanstvena crvena kosa pretvorila u kratku i prirodnu smeđu? I što ju je to potaknulo da umjetne nokte zamjeni svojima? Kleopatrina šminka? Gdje je? Istopila se s njenog lica zajedno s njenim suzama.

Sada nije više ‘šljokica’. ‘Šljokica’ se ne može biti iza dvostrukih rešetaka, kroz koje ne mogu provući prste. Ne možeš na sebe staviti nikakvo blještavilo, kada je crna haljina s bijelim ovratnikom ona koja blješti. A nakit? Pedeset zrnaca oko prstiju, pedeset ružica, pedeset poljubaca Mariji – jedini su nakit koji nosi.

Nikad mi nećeš izaći iz glave. Slika dok klečiš s osmijehom, koji nikad prije nisi imala. Tvoja buduća Majka, koja te drži za ruke, i tvoje buduće sestre u pozadini sa svijećama u rukama. Nikad neću moći iz sebe izbaciti bujicu osjećaja, koje sam imala u tom trenutku kad smo te predavali; mješavinu tuge, sreće i još nečeg čudnog. I onda ti, iza nevidljivog metala, kako sjajiš i obasjavaš nam svima srca. A mi ljubomorni, jer si pozvana na tu predivnu, meni još neshvatljivu, slobodu. Tvoje su oči postale krupnije nego li ikada prije; oči, koje neumorno traže Boga. Koža meka i rumena, prošarana tvojim predivnim kapilaricama. Obrve, sada već neočupane, kao dvije vijuge bršljana ispred kuće. Prsti vitki, tanki, mirni.

Dok ovo pišem, ona vjerojatno izgovara tihu, ali jaku molitvu unutar četiri zida…

Upoznala sam sreću predavši te Bogu toga dana, jer kroz svaku je tvoju poru ‘vrištala’ sreća. Zaista sam upoznala pravu sreću tog popodneva. Način na koji je postojala, u vama probudi neko neviđeno čuvstvo, sladak okus u ustima. Dok ovo pišem, ona vjerojatno izgovara tihu, ali jaku molitvu unutar četiri zida od starog vapnenca, usred splitske vreve. Oči su joj sklopljene, usne razvučene, a srce…

Srce kuca za mene.

Mihaela

Izvor:  Medjugorje-info.com