Duhovnost

SVAKA JE DUŠA POSEBAN SVIJET

‘Moj život nije imao nikakve dodirne točke s Bogom, a željela sam izbiti mu iz glave taj ateizam…’ „Živjela sam glupo. Pušila sam, pila, navlačila se s dečkima. (…) No i jednog dana, kad sam bila u diskoteci, naglo sam osjetila neki strašan osjećaj praznine…“

'Moj život nije imao nikakve dodirne točke s Bogom, a željela sam izbiti mu iz glave taj ateizam…'

Foto: Shutterstock


 

Ne znam od čega početi. Ne znam govoriti o sebi. Još od djetinjstva bila sam veoma zatvorena. Liječila sam u sebi mnogo rana. Kao dijete često sam obolijevala. Nisam se mogla igrati s djecom. Uvijek sam bila lošija nego moja sestra. U školi sam bila slaba. Kad sam počela odrastati, željela sam pokazati svoje ja, ali to ja bilo je slabo, osakaćeno. Živjela sam glupo. Pušila sam, pila, navlačila se s dečkima. Ne znam kako bih vam opisala to zlo kojim sam bila opterećena… – Možete to izostaviti. O tome zapravo svugdje možemo saznati.

Zahvaljujući njemu izišla sam iz tog kaosa i počela se ponašati kao čovjek. Mladić se zvao Maciej. Bio je nevjernik. I u meni se naglo rodio nekakav bunt…

– No i jednog dana, kad sam bila u diskoteci, naglo sam osjetila neki strašan osjećaj praznine. Zabavljala sam se u društvu koje je do tog trenutka bilo cijeli moj svijet. I odjednom sam shvatila kako ja tom svijetu uopće ne pripadam. Oko mene su plesali parovi kao i uvijek. Kaos, dim, pijana lica, uvijek me to oduševljavalo. A tad sam se osjećala kao stranac. Ali nikakav glas nije me zvao ni na što, jer nikakav drugi svijet nisam poznavala. U crkvu uopće nisam išla. A kad sam se ponekad i našla u crkvi, uopće me nije zanimalo što se ondje govori. Nekako u isto to vrijeme upoznala sam mladića iz svoje srednje škole. U to vrijeme imala sam loše ocjene. Zahvaljujući njemu počela sam se polako pridizati sa svojeg dna. Malo bolje sam učila, ostavila sam bivše društvo i diskoteke. Zahvaljujući njemu izišla sam iz tog kaosa i počela se ponašati kao čovjek. Mladić se zvao Maciej. Bio je nevjernik. I u meni se naglo rodio nekakav bunt. Počelo me smetati što se on stalno deklarira kao ateist. Ne znam zašto. Moj život zapravo nije imao nikakve dodirne točke s Bogom. Željela sam ga nekako uvjeriti, izbiti mu iz glave taj ateizam, ali nisam mu znala ništa reći. Nisam znala reći ništa što bi ga uvjerilo da bi trebao vjerovati u Boga. Bila sam potpuno prazna. Jedino što sam, u toj svojoj bespomoćnosti, uspjela napraviti jest da sam mu rekla da moramo prekinuti. Bilo je to strašno. Osjetila sam da ranjavam čovjeka koji me povukao s dna. Nije mogao razumjeti moje ponašanje. Ne znam bih li vam uopće to govorila. Malo mi je glupo. Jednog dana u školi odjednom me odostraga zgrabio jedan kolega i tražio da mu dam nešto novca za pecivo. Odbrusila sam mu da me ostavi na miru. Na trenutak sam promislila, okrenula se i kao da sam ugledala Isusovo lice.

Čitajući fragment gdje Faustina opisuje novu zajednicu, pomislila sam da želim ondje biti. Rekla sam Isusu, ako ta zajednica postoji i ako on želi da uđem u nju, neka mi da nekakav znak

To je sve što se sa mnom događalo. Nije to bila neka moja potraga. Kao da me nešto izvan mene povuklo. Počela sam pred školom, čekajući autobus, promatrati crkvu. Jednog mi je dana u ruke došao Dnevnik svete Faustine. Netko ga je donio s duhovne obnove u župi. Počela sam ga pregledavati i odjednom sam osjetila kao da su riječi koje sam čitala bile upućene baš meni, bile su poput odgovora za mene. Čitajući fragment gdje Faustina opisuje novu zajednicu, pomislila sam da želim ondje biti. Rekla sam Isusu, ako ta zajednica postoji i ako on želi da uđem u nju, neka mi da nekakav znak. Bila sam veoma mirna i čekala odgovor. Nakon nekog vremena vraćala sam se iz crkve s kolegicom koja mi je govorila da je bila u Rimu na beatifikaciji Faustine Kowalske i da je srela časne sestre s medaljicom Milosrdnog Isusa. Veoma su joj se svidjele i uzela je njihovu adresu. Zamolila sam ju za tu adresu. I znala sam da je to ono što sam tražila. A ta je kolegica također htjela stupiti u samostan, ali je imala veoma težak život. Nakon toga je shvatila da je sigurno zato otputovala u Rim, da bi meni donijela tu adresu. Kad sam priopćila svojim roditeljima tu odluku, točno pamtim, bila sam s mamom u kuhinji. Mama se potpuno šokirala. Počela je vikati da se prestanem glupirati. Hodala je prema meni, a ja unazad. Sjećam se jer sam se naslonila na štednjak na kojem se kuhao ručak. – A otac? – Veoma me začudio. Nikada ne bih očekivala takvu reakciju od njega. Zapravo, mi nismo ni imali neki kontakt. Bili smo stranci jedno drugomu. Imali smo nekoliko hektara voćnjaka i znalo se da poslije škole moram u njima raditi i jednom ih naslijediti. Otac mi je rekao: „Dobro razmisli. Još ćemo razgovarati. Najvažnije je da pronađeš mjesto gdje ćeš biti sretna.“

svaka dusa 3d (1)Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Svaka je duša poseban svijet“ autora Jana Grzegorczyka, koja izlazi uskoro! Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh