Svjedočanstva

MOJ POČETAK OBRAĆENJA

„Svaki dan zahvaljujem Bogu što nikada nije odustao od mene” Kad se vratimo Bogu, ili mu prvi put zaista dođemo, započinje put obraćenja. Tek tada krećemo u avanturu vlastite promjene srca uz svesrdnu pomoć Božje milosti. To je ono što Bog za nas iščekuje. Jer, to će nas učiniti ispunjenim, cjelovitim, sretnim kršćanima. Svatko si od nas treba odrediti vlastiti put kojim će to postići. Samo neka nam obraćenje (posvećenje) srca bude cilj, a sve ostalo milosna sredstva

Moj početak obraćenja book evangelizacija

Međutim nakon što sam se upisala na fakultet u drugom gradu, to se drastično promijenilo.


U crkvu sam odlazila rjeđe, a kad bih otišla, osjećala bih kako „to nije ono pravo”. Imala sam nekoliko prijateljica koje su me odvlačile od vjere i sve smo se zajedno udaljavale od Boga. Osim što su se moji odlasci u crkvu prorijedili, počela sam također izbjegavati pričest te sam se zadržavala u zadnjim redovima. Nisam shvaćala ništa od onog što sam slušala i sve sam to smatrala dosadnim i neispunjujućim, dok sam istovremeno iznutra vapila Bogu. U tom sam razdoblju svoga života često promišljala o smislu života, razmišljala sam čak i o samoubojstvu, jer sam sreću tražila u krivim stvarima.

Izlazila sam van s takozvanim prijateljicama; opijale smo se, i još sam dublje upadala u tamu… Redovito sam se samozadovoljavala, gledala nemoralne filmove, zavodila dečke i s njima provodila vrijeme tražeći jedino nešto što bi zadovoljilo moje strasti i požudu.

A u dubini svoga bića težila sam za srećom i ispunjenjem, za tim da me netko doista voli i poštuje, i da poštuje moje tijelo, dok u isto vrijeme nisam poštovala samu sebe. Tada još nisam znala da moje tijelo treba biti hram Duha Svetoga…

*

Nakon što sam završila studij, vratila sam se kući. Pronašla sam posao, a u dubini duše sam i dalje tražila pomoć…

I dalje sam izlazila van, opijala se i radila nemoralne stvari koje radi većina današnjih mladih misleći da je to u redu. Osim toga čak sam gledala pornografske filmove na televiziji ili računalu. U crkvu sam i dalje išla neredovito, više iz navike.

A onda sam polako počela uviđati da me društvo s kojim se družim vuče na dno. Međutim, nisam se mogla tome oduprijeti. Nisam htjela biti sama. Naime smatrala sam da je društvo svojevrsni dokaz vrijednosti, da onaj tko je sâm i nema prijatelja ne vrijedi ništa.

Najprije sam se maknula od jedne prijateljice jer me veoma povrijedila. Služila sam joj samo za izlaske i za to da preko mene može biti sa što više dečki čime me je jako ranjavala. I sama sam provodila vrijeme sa svakakvim dečkima, koji su samo željeli jedno – spavati sa mnom i zadovoljiti svoje strasti.

U svim tim kratkim vezama, koje su bile nikakve, Bog me je sačuvao – u dubini srca nešto mi je govorilo da to što radim nije dobro i poslije prekida tih veza znala sam se osjećati krivom, prljavom i nedostojnom ničega.

Zbog toga nisam nikad imala spolni odnos ni s jednim od tih dečki. Bog me je i tada volio i brinuo o meni…

Na kraju me moje društvo odbacilo; razišli smo se i nitko više nije ni pitao za mene. Trebala sam im samo kako bi zadovoljili svoje želje, kako bi imali s kime izaći u provod, a kada sam ja trebala prijatelje, njih nije bilo. Štoviše, jedna je od tih mojih prijateljica bila živjela čistoću, ali valjda samo za sebe jer je u nekim stvarima bila sebična i od nje nisam naučila mnogo. Svatko je gledao samo sebe i svoje interese. I to je bilo najžalosnije.

Ostavili su me svi, nisam imala nijednog pravog prijatelja. Bila sam povrijeđena, nesretna, osjećala se iskorišteno. Nisam vidjela izlaz iz toga i bila sam u stanju rasula. Moje tijelo i duša su vapili za ljubavlju, ali je nisam nalazila. Po glavi su mi prolazile svakakve misli. Pitala sam se u čemu griješim: „Uvijek sam ispunjavala svačije želje a sada kada meni treba netko, nema nikoga.

Osjećala sam se potpuno prazno, jedno sam se vrijeme čak borila s depresijom i razmišljala kako je život besmislen. Bila sam jako nesretna.

U tom sam razdoblju imala neke „prijatelje”, s kojima sam povremeno izlazila, ali to nikad nije bilo ono pravo, iskreno, ono za čim sam čeznula cijeli život.

Međutim, Bog je htio da se promijenim, i vidio je moju želju, čuo moj vapaj…

(Inače sam, dok sam bila mlađa, znala ići na susrete mladih i ondje mi je uvijek bilo lijepo, no s obzirom na to da sam bila u pogrešnom društvu, ti odlasci na susrete ne bi uvijek završili kako treba. Ne žive svi mladi koji odlaze na te susrete praktično vjeru, i u tome je bio najveći problem, ali ja to tada nisam znala.)

*

Sva izranjavana, u najtežem trenutku svoga života, otišla sam na jedan susret mladih koji se održavao u mojoj biskupiji. Bila sam praktički sama – sa mnom je išlo samo nekoliko prijatelja s kojima tada još nisam bila previše bliska. U duši sam bila potpuno usamljena, u srcu sam imala veliku prazninu i tugu. Bože, kako sam tada vapila za Tobom… Kako si mi bio potreban.

Tijekom mise sam se ispovjedila. Nakon mise je bilo organizirano klanjanje za mlade.

Mislila sam da će taj susret završiti poput svih na kojima sam sudjelovala do tada: nakon što bih se vratila kući u mom se životu ne bi ništa promijenilo već bi sve ostalo po starom. Međutim za vrijeme klanjanja, dok je svećenik za oltarom molio za ozdravljenje od navezanosti na društvene mreže (Facebook…), za oslobođenje od svakojakih drugih navezanosti – na loše odnose, osobe, materijalne stvari… ‒ u meni se počelo događati nešto neobično.

Počela sam se uistinu oslobađati svih tih navezanosti, svih tereta koji su me godinama vukli na dno. Počela sam plakati. Nije to bio normalan plač nego su se iz mojih očiju slijevale suze tako da mi je lice bilo mokro kao da me je netko prolio vodom… Jecala sam bez prestanka dok je u pozadini svirala pjesma Divan si: „Tvoja milost pronašla me, praznih ruku i ispunila me…” Bili su to predivni trenutci. Doslovce sam se rastapala – ne znam mogu li ovdje upotrijebiti bilo koju drugu riječ – odnosno Bog me je rastapao svojom ljubavlju, čistio me je ondje gdje sam bila prljava, liječio je moje rane… Bila sam izvan sebe i moji su jecaji postajali sve jači i jači. Već su i svećenici počeli gledati prema meni jer se čulo jedino mene u onoj tišini koja je vladala dok smo se klanjali pred Presvetim Sakramentom izloženim na oltaru… Bože, kako si velik…!

Nakon toga je uslijedilo polaganje ruku. Svećenici su polagali ruke na sve mlade. Kad sam došla pred svećenika onako slaba, nakon što sam se onako isplakala, i kad je položio ruke na mene, osjećala sam se potpuno zaštićenom pod Isusovom zaštitom. I kao da sam čula kako mi govori: „Ne boj se, nisi sama, ja sam tu… ja ću uvijek biti tu i štititi te…” Te ruke i tu zaštitu osjećam i danas…

Na tom sam klanjanju upoznala Božju ljubav. Spoznala sam da me Bog ljubi baš takvu – svu izranjavanu grijehom – i da me je oduvijek ljubio samo je čekao da mu se vratim… Oduvijek sam bila u Njegovu zagrljaju samo toga do tada nisam bila svjesna…

Od tog trena više ništa u mom životu nije isto.

*

Te je večeri započelo moje obraćenja i povratak u Crkvu. Počela sam odlaziti na susrete mladih u svoju župu, ponovno sam počela sudjelovati na svetoj misi, ali ne više nezainteresirano nego me je tada počelo zanimati sve: dijelovi mise, molitve… Sve je počelo polako dobivati svoj smisao.

Počela sam odlaziti i na duhovne seminare. Poseban sam blagoslov primila na seminaru pokojnog fra Zvjezdana Linića, na kojem sam o čistoći srca i tijela počela promišljati na drugačiji način.

Polako, ali sigurno počela sam raditi na sebi, otvarati se, uviđati da u sebi nosim rane koje trebaju biti izliječene i koje sam godinama nosila kao teret.

U moj su život postupno došli i prijatelji u pravom smislu te riječi. Prijatelji koji mi iskreno govore kakva sam i što bih trebala popraviti na sebi, prijatelji koji su mi doista htjeli pomoći. Najprije su to bili ljudi koje nisam poznavala, ali su bili vjernici kao ja, a sada su to osobe koje su stalno uz mene i koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu.

Te je osobe Bog pripremao za mene i dao mi ih je tek u trenutku kad sam ga bila spremna upoznati i pustiti ga u svoj život; upoznati pravu sebe i pustiti sebe u svoj život. Tek sam takva mogla steći prijatelje u vjeri, od Boga darovane, ono za čim sam čeznula cijeli život… Bog me zaista ljubi jer to su ljudi koji mi služe na izgradnju – i oni meni i ja njima – s kojima svaki dan duhovno rastem i koji su mi neprocjenjiv dar. Bože, hvala ti….

Polako skidam maske koje sam godinama skupljala kao obrambene mehanizme, upoznajem sebe, upoznajem ukućane, sve gledam drugim, Božjim očima, sve gledam u Bogu.

U djetinjstvu sam puno patila zbog odbačenosti, svoga izgleda, zato što nisam imala prave prijatelje. Provodila sam sate i sate u žalosti i tjeskobi jer nisam osjećala ljubav svojih roditelja (tj. nisam dobivala ljubav na način na koji sam ju trebala dobivati), posebno od majke, a taj me odnos muči i danas…

Danas vidim da se sve to isplatilo. Da je bilo drugačije, ne bih bila osoba kakva sam sada, ne bih tražila Boga duboko u srcu i ne bih ga ni pronašla.

Na jednome seminaru šutnje, posta i molitve moleći krunicu spoznala sam da zbog rana u djetinjstvu moram potražiti stručnu pomoć kako bih riješila neke stvari. Na razgovore odlazim već godinu i pol dana, i Bog čini čuda u mom životu.

Počela sam se polako otvarati, a kako se ja mijenjam, tako se mijenjaju i ljudi oko mene. Riješila sam površne odnose iz prošlosti, pokušavam oprostiti mnogima koji su me povrijedili. Bog mi pomaže praštati jer moje su snage slabašne, a njemu je sve moguće. Hvala Mu!

Trenutno sam član molitvene zajednice, koja mi pomaže rasti u vjeri, prihvaćati ljude, saslušati njihovu priču bez osuđivanja (kroz svoja iskustva jedni druge obogaćujemo).

Tu sam upoznala Duha Svetoga i dobila dar molitve. Do tada nisam mislila da je to moguće, ali Njemu je sve moguće…

Puno molim, i nijedan mi dan ne prođe bez molitve. Posvetila sam se Mariji, Majci Božjoj, i polako je upoznajem. Želim je upoznati kako bih mogla shvatiti odnos svoje majke prema meni, kako bih i nju bolje upoznala.

Sada sam okružena ljudima koji su se obratili, ili se polako obraćaju, ljudima koji mole, koji gledaju očima vjere i koji me podižu kada padnem, ljudima koje je Bog također dotaknuo u trenutku patnje i osamljenosti.

Svaki dan zahvaljujem Bogu što nikada nije odustao od mene i što nikada ne odustaje ni od koga.

Sada se trudim što češće ići na ispovijed…

Bog mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim, On je štit života moga… On je mene prvi ljubio… Od početka obraćenja dobila sam toliko milosti, upoznala toliko predivnih ljudi… Bože, hvala ti!

Još uvijek tražim svoj put koji mi je Bog namijenio no sve mogu u Onome koji me jača…

N. N. (Podaci poznati uredništvu.)

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 82
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh